Milovan Đilas

Član Politbiroa CK KPJ 1948., bio je vođa partijske frakcije protiv Andrije Hebranga još iz ratnih dana. Za rata zadrti boljševik, poznat po egzekucijama neistomišljenika, što je kasnije i sam opisao. Posebno je bio aktivan u stigmatiziranju Andrije kao "ustaškog, njemačkog i sovjetskog špijuna", bio je sklon pisanju pa je i potaknuo pisanje Milatovićeve knjige Slučaj Andrije Hebranga.
Sredinom pedesetih istupio iz Partije, postao je disidentom, zatvaran je nekoliko puta.
Đilasova žena Štefica izjavila je da Andrija nije ubijen, ali je njegova smrt nešto najstrašnije što se zamisliti može...(Vasilije Kalezić Đilas miljenik i otpadnik komunizma)
Na pismo Olge Hebrang nije odgovorila, ali je nazvala Olgu 10. listopada 1989. i u polsatnom razgovoru nije htjela objasniti što je mislila kada je izjavila ono o Andrijinom kraju. Olga joj je govorila o pokušajima u pronalaženju mjesta pokopa i kako u tome nije bilo rezultata. Štefica je na to primijetila da je Đilasu rekla:
Da znam gdje je taj grob, ja bih Olgi rekla.
Ti si luda, odgovorio je Đilas.
Pavle Kalinić, autor knjige Andrija Hebrang: svjedoci govore pokušao je u telefonskom razgovoru izvuči iz Đilasa istinu od Andrijinom kraju: Kako sam bio prilično tvrdoglav, Đilas je u jednom trenutku, nastojeći prekinuti daljnji razgovor, kazao da zna točan Hebrangov kraj. Međutim, nije želio otkriti istinu.
Štefica Đilas nazvala je 6. travnja 1990. Branka Hebranga odgovarajući na pismo upućeno mužu Milovanu.
Moj muž je star, sllijep na jedno oko, na drugo jedva vidi. Napisao je sve što je znao o vašem ocu. Ništa više ne zna. Vaš otac nije ubijen, umro je. Kada sam o tome govorila mislila sam na to da je smrt strašna....
Želim razgovarati, nema mjesta strahu, Đilas sigurno zna više, u razgovoru se više sazna.
Nema razloga da ne razgovarate. Ne bi htjela da između vas i moga sina ostanu sjenke očeva.
Nakon drugoga pisma, 5. svibnja nazvao je Milovan Đilas:
Pismo je nepristojno. Upozoravate me da budem čovjek, što znači da prije nisam bio. Pišete kao da sam na optuženičkoj klupi... Prošlo je puno vremena, ne sjećam se.
Čovjek se ipak sjeća prijelomnih trenutaka...
Da sjeća se. Tražite to po partijskim dokumentima. Tamo valjda nešto ima.
Hoćete li odgovoriti na pitanja?
Ne, neću odgovoriti. Toliko.
Sin Aleksa Đilas, koji je blisko surađivao s ocem na pripremi nekih njegovih knjiga, na pitanje je li njegov otac ostavio  pisane informacije o Andriji Hebrangu odgovorio je da nije našao ništa novo (2. listopada 2002.).