• Bojišta 1991.-1993.

• Prognanici i izbjeglice

• Žrtve rata

• Genocid i etničko čišćenje

• Ratna razaranja i štete

• Oslobađanje

Domovinski rat, rat hrvatskog naroda za obranu hrvatske države, protiv agresije, koju su od 1990. vodile udružene velikosrpske snage: srpski ekstremisti u Hrvatskoj, Jugoslavenska narodna armija postupno preobražena u srpsku vojsku, te Srbija i Crna Gora.

Domovinski rat nametnut je Hrvatskoj u kolovozu 1990. srpskim oružanim akcijama uz podršku JNA protiv institucija hrvatske države i proglašavanjem tzv. Srpskih autonomnih oblasti u Hrvatskoj radi njihova izdvajanja iz Hrvatske, nastavio se od travnja 1991. postupnom vojnom intervencijom JNA, te od srpnja 1991. neposrednom invazijom iz Srbije na dijelove Hrvatske koje se željelo okupirati i anektirati. Hrvatska vojno i diplomatski ipak zaustavlja agresora, u protuakcijama oslobodila je dio okupiranih područja. Po dolasku mirovnih snaga UN–a na crte razgraničenja u proljeće 1992. Hrvatska je započela pregovore radi mirnog vraćanja okupiranih teritorija. Nakon neuspjeha tih pregovora, vojno–redarstvenim akcijama u svibnju 1995. oslobođena su okupirana područja Posavine i zapadne Slavonije, a u kolovozu i sva ostala okupirana područja u sjevernoj Dalmaciji, Lici, Kordunu i Banovini. Za okupirana područja u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu dogovorena je privremena međunarodna uprava u procesu mirne reintegracije tih područja, obvezujući agresora na priznavanje hrvatskih međunarodnih granica.

Rat u bivšoj Jugoslaviji bio je neizbježan jer unitaristički velikosrpski elementi koji su osvojili vlast u Srbiji nisu prihvaćali ni Ustav SFRJ iz 1974. ni demokratske promjene s konca osamdesetih. Armijski vrh pružao je najveći otpor, tvrdeći da je Armija izgubila svoju državu. Na seminaru vojnih i državnih čelnika već je 1982. zaključeno kako spasiti Jugoslaviju može samo ukidanje Ustava iz 1974, a da za ostvarenje toga cilja treba upotrijebiti sva sredstva, uključujući i vojnu silu. Prvi znakovi nasilnog raspleta jugoslavenske krize, osim političkih, bili su oružano ukidanje autonomije Kosova i Vojvodine te razoružanje teritorijalnih obrana (TO) svih republika, osim Srbije, Crne Gore i djelomično Slovenije (zbog otpora slovenske TO). U kolovozu 1990. počinje pobuna Srba u Hrvatskoj (tzv. balvan–revolucija), kojima JNA, po uputama iz Srbije, dijeli oružje i pruža logističku pomoć.

Hrvatska je država 1990.–91. po broju, motivu i moralu ljudskog čimbenika stajala vrlo dobro. No, s obzirom na obrambene potrebe, nedostajala joj je ratna tehnika i sredstva obrane. Razoružanje hrvatske TO bilo je posljedica opstrukcije; naime, od 1980. do 1990. Hrvati su smjenjivani sa svih važnijih mjesta u TO, a oprema i oružje odvoženi su prema područjima pobunjenih Srba. Stanje u MUP–u, drugom čimbeniku obrane RH, bilo je također loše, zbog slabog naoružanja i nepovoljnog nacionalnog sastava milicije. U to doba Hrvatska je raspolagala s približno 35 000 komada sportskog streljačkog i lovačkog oružja. S druge strane, agresor je raspolagao zastrašujućom količinom razmjerno kvalitetne ratne tehnike, ali je imao i velikih slabosti. Ratna tehnika bila je raspršena i njezin golemi dio, kao i streljivo, bio je konzerviran u skladištima. Ljudi osposobljeni za njezinu primjenu, često su bili kadar iz Slovenije, Hrvatske, BiH i Makedonije, na koje JNA nije mogla računati. Stoga je vojni vrh dvojio; prikloniti se vojnom udaru protiv svih i uspostavi čvrste Jugoslavije pod srpskom dominacijom ili postupno ostvarivati ideju velike Srbije uz eventualni gubitak nekih dijelova zemlje. Odlučeno je pokušati oboje: ne uspije li vojni udar, treba osloncem na ekstremni nacionalizam u Srbiji i Crnoj Gori te izvlačenjem ratne tehnike, vojne proizvodnje i streljiva iz »nepodobnih« republika, brzo naoružati pobunjenike dijelom najubojitije tehnike i za to vrijeme stvarati podobnu srpsku vojsku koja će ostvariti veliku Srbiju.

U listopadu 1990. u Hrvatskoj je takva procjena stanja bila jasna, te su iz nje proizlazile dvije osnovne zadaće; pregovorima dobiti na vremenu te unovačiti i suvremeno naoružati 20 000 novih policajaca. Nabavivši oružje u inozemstvu, Hrvatska je potkraj siječnja 1991. raspolagala s približno 30 000 komada suvremenog naoružanja: streljačko, raketno protuzračno, protuoklopno i drugo oružje. Hrvatska je tada raspolagala i s 50 000 – 60 000 lako naoružanih ljudi. Jedinice JNA bile su u vojarnama, skladištima i na opsluživanju mnogobrojnih neborbenih lokacija. Bilo je mjeseci kada je trećina svih efektiva JNA bila izvan stroja, na neborbenim zadacima. Uzimajući u obzir sve navedene činjenice, odredi hrvatske policije i Narodne zaštite bili su sposobni oduprijeti se nespremnoj JNA. Sve vojarne, skladišta i zapovjedništva JNA blokirali su novostvoreni odredi policije i Narodne zaštite. Stvorena je mogućnost da Slovenija, Hrvatska i BiH preuzmu golemu ratnu tehniku, izvrše djelomičnu mobilizaciju, te s tako postignutom ravnotežom vojnih snaga omoguće političke pregovore na ravnopravnoj osnovi. Ali razvoj događaja, uzimajući u obzir ukupno stanje svih odnosa, uključujući i međunarodne, od siječnja do lipnja 1991. išao je smjerom traženja političkih rješenja. Premda je Hrvatska vodila brojne razgovore sa Slovenijom, Muslimanima u BiH i Sandžaku, te s Albancima s Kosova, zbog nejedinstva u suprotstavljanju velikosrbima, agresor je uvijek imao sukob samo s jednim protivnikom.

Smjerovi napada i područja koja je okupirao srpski agresor upućivali su na ozbiljne namjeru da se ovlada crtom Virovitica–Karlovac–Karlobag, a sve istočno od te crte trebala je biti velika Srbija. Agresor je imao primjerene planove, dovoljno ratne tehnike povučene iz Slovenije i dijelova Hrvatske, dovoljno zapovjednih stožera popunjenih profesionalnim časnicima, ali za ostvarenje cilja nedostajala je motivirana, brojna i sposobna vojska. Nakon tri mjeseca teških borbi 1991. srpski agresor je, doduše, okupirao neka područja u Hrvatskoj, ali nije ostvario planvelike Srbije. Na početku 1992. potpisano je primirje, a za nekoliko mjeseci na crtu prekida vatre došle su mirovne snage UN–a (UNPROFOR), pa je okupirani dio Hrvatske, osim izmjena na jugu Hrvatske, oko Maslenice i tzv. medačkog džepa, drugdje ostao kao što je bio 1991. Rat je privremeno zaustavljen kada je 25% hrvatskog teritorija ostalo okupirano, a deseci hrvatskih gradova i dalje su bili izloženi topničkom razaranju.

S dolaskom UNPROFOR–a zaustavljene su šire agresorske akcije, no mandat i djelotvornost mirovnih snaga, koje su od travnja 1995. preimenovane u UNCRO, nisu pružali jamstvo za povratak okupiranih područja pod suverenitet RH kao ni pregovori koje su vodile hrvatske vlasti s predstavnicima samoproglašene »RSK«, koji su napokon odbili i međunarodni plan »Z4« koji im je nudio široku autonomiju. Istodobno, s ubrzanim razvitkom HV, stvoreni su uvjeti da se ta područja vojno oslobode.

Na početku rata potvrđena je visoka vrijednost hrvatskih vojnika osobito iscrpljivanjem agresora herojskom obranom Vukovara te njegovim zaustavljanjem u zapadnoj Slavoniji i oslobađanjem teritorija u južnoj Dalmaciji. U akcijama HV i redarstvenih snaga u svibnju (»Bljesak«) i kolovozu (»Oluja«) 1995. oslobođena su sva okupirana područja, osim dijela teritorija bivšeg »Sektora Istok«. Hrvatska je bitno izmijenila i odnose snaga u širem području, tako da je srpski agresor bio prisiljen na povlačenje i u BiH: tu su snage HVO, poslije i u suradnji s Armijom BiH, do jeseni 1995. također oslobodile velik dio okupiranih područja, svodeći osvajanja srpskog agresora sa 75 na oko 50% teritorija BiH. Time je otvoren novi krug međunarodnog posredovanja u kojem su vodeću ulogu preuzele SAD. Mirovni pregovori u Daytonu (SAD) u studenom 1995. označili su konačni poraz agresije na Hrvatsku. Hrvatska je potpuno obranila svoj suverenitet i teritorijalni integritet, pa je izišla kao pobjednik u Domovinskom ratu.

Pobuna ekstremističkih Srba iz Knina u ljeto 1990. Hrvatskoj je bila nesumnjiv navještaj rata. Kako je nekoliko mjeseci ranije bila razoružana TO Hrvatske, temeljno pitanje opstanka hrvatske države bilo je kako se obraniti i čime? Uobličila su se dva osnovna polazišta obrane: 1) osvojiti oružje iz brojnih skladišta i vojarna JNA smještenih u Hrvatskoj, 2) političkim sredstvima (diplomacija, pregovori i sl.) zaustaviti izbijanje ili širenje rata. Idućih mjeseci političkim se sredstvima pokušalo spriječiti rat ili barem dobiti na vremenu, a obavljene su i pripreme za blokadu i osvajanje vojarna, ako se ne nađe političko rješenje. Slijed događaja sve je više vodio ratu, pa je odlučujuće bilo odrediti trenutak osvajanja vojarna JNA, o čemu je bilo nekoliko koncepcija.

U početku srpnja 1991, u vrijeme napada JNA na Sloveniju, izbijali su manji, pretežito spontani napadi građana na vojarne i oklopna vozila na prometnicama. Od tog vremena širom Hrvatske, u mjestima u kojima su se nalazili vojni objekti, odvija se proces suprostavljanja JNA (mirovni pokreti i pozivi na predaju, blokade, obustavljanje opskrbe hranom, vodom, strujom, povremeno pucanje i sl. aktivnosti hrvatskih građana). Sve se to događalo uglavnom spontano. Ali potkraj kolovoza, golemi srpski vojni potencijali krenuli su u osvajanje Hrvatske (Vukovarska bitka), pa je bio krajnji trenutak da se hrvatska obrana naoruža. S početkom rujna pojačana je blokada i porastao je pritisak na sve vojarne u Hrvatskoj. Tijekom rujna odvijao se najveći dio rata za vojarne, u kojem su hrvatski branitelji osvojili velik broj vojarna i vojna skladišta oružja, čime je omogućen nastavak obrane hrvatske države od srpske agresije. Sisačko vojno skladište »Barutana« bio je prvi vojni objekt koji je 3. rujna osvojila hrvatska obrana. Dana 14. rujna predale su se ZNG ili su zauzete vojarne u Pločama, Perušiću, Gospiću (»Kaniža«), vojno skladište na Selskoj cesti u Zagrebu i »Sopnica« kraj Sesveta te karaule: Podravske Sesvete, Terezino Polje, Novi Gradec, Šoderica, jedna karaula kraj Koprivnice i dvije kraj Đurđevca. U iduća dva dana Hrvatska vojska ušla je u dvije ogulinske vojarne, te u vojarne u Žirju i Kustošiji (Zagreb). Nakon 23 sata borbe osvojena je vojarna u Slavonskom Brodu. Predala se i raketna baza na Žrnovnici. Osvojeno je skladište oružja TO u Bukovlju kraj Slavonskog Broda te vojna skladišta Prečec (Dugo Selo), Duboki Jarak i Bržine kraj Trogira. U hrvatske ruke prelaze i različiti vojni objekti: Komanda 5. zrakoplovnog korpusa, Brodarski institut, Centar vojnotehničkih škola, strelište u Gornjem Vrapču (sve u Zagrebu), Vojnopomorski muzej i Vojna bolnica u Splitu, vojnohotelski kompleksi u Kuparima i Makarskoj te Brijuni. Do kraja rujna hrvatska je vojska zauzela niz vojnih objekata: dvije vojarne i jedno vojno skladište u Karlovcu, poligon »C« kraj Osijeka, vojarne u Slavonskoj Požegi (prometna postrojba JNA), Križevcima, Ilovcu, Daruvaru, Gospiću (»Stanko Opsenica«), Čakovcu, Đakovu (protuoklopna brigada JNA) Varaždinu (»Jalkovačke žrtve« i »Kalnički partizani«), Bjelovaru (osvojeno 60 tenkova), Ogulinu (treća vojarna), Zadru, Šibeniku (Kruščica, Zečevo, Smokvica, Kulina, Duboka i remontni zavod »V. Škorpik«) i Našicama (tenkovski bataljun JNA); karaule Kotoriba i Goričan, vojni objekt Molvice kraj Samobora, Centar za veze na Biokovu, jedinicu za veze na Pelješcu, radiorelejni punkt kraj Samobora, Centar za veze varaždinskoga garnizona na Ivančici, telekomunikacijski centar Guslice iznad Platka, a uništen je radarski sustav za navođenje zrakoplova na Šašinoj Gredi kraj Siska. U drugoj polovici rujna JNA je digla u zrak velika skladišta oružja u Skradniku kraj Josipdola i u Bedeniku kraj Bjelovara, a polovicom listopada uništila je 7 000 t eksploziva i streljiva kraj Oštarija, te dva vojna skladišta kraj Rijeke.

Rat za vojarne završen je 7. listopada kada je Hrvatska vojska osvojila vojarnu u Samoboru, te skladište oružja TO i vojarnu u Velikoj Buni kraj Velike Gorice. Kasniji odlasci ljudstva, oružja i opreme JNA iz neokupiranih dijelova Hrvatske, kao i preuzimanje vojnih objekata u hrvatske ruke, odvijali su se dogovorno, budući da je i JNA morala ocijeniti da je u Hrvatskoj rat za vojarne izgubila, te se usmjerila na drugu strategiju okupacije samo onih dijelova Hrvatske u kojima je izbila srpska pobuna. Koliko je značenje u obrani Hrvatske od srpske agresije imalo oružje i streljivo osvojeno u ratu za vojarne i vojna skladišta pokazuje podatak da je samo oružje i streljivo osvojeno iz vojarna varaždinskog korpusa (74 tenka, 48 oklopnih vozila gusjeničara, 18 oklopnih borbenih vozila s protuzrakoplovnim strojnicama, 6 topova, 6 višecijevnih bacača »Plamen«, 4 »Ognja«, 18 haubica od 155 mm, 250 raznih vozila, velika količina pješačkih cijevi i streljiva) bilo sedam puta snažnije od oružja kojim je Hrvatska dotad raspolagala.

Početak

U doba prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj 1990, velikosrpski režim u Srbiji, uz pomoć srpskih ustrojene JNA i milicije te dijela srpskoga pučanstva u Hrvatskoj, počeo je izvoditi operativne pripreme za oružanu agresiju na RH. Agresija je započela organi-ziranjem oružane pobune dijela srpskoga pučanstva u Hrvatskoj kojemu se, najprije logistički, a potom i borbenim djelovanjem, priključila JNA. Povećavanjem inteziteta i širenjem prostora srpske agresije na Hrvatsku, u vojna djelovanja se sve više uključuju i srpske postrojbe iz Srbije, Crne Gore i BiH. Smjerovi, snaga i vremenski slijed srpskih napada odredili su odgovarajuće organiziranje hrvatske obrane i nastanak osam područja (bojišta) na kojima se zaustavljalo agresora, a u tome se po osobitom značenju izdvaja Vukovarska bitka. Iz više razloga, obrana se na svim bojištima organizirala najprije samoinicijativno, a tek postupno, stvaranjem i jačanjem HV, ona je postajala koordinirana i cjelovita.

Nakon višemjesečnih priprema, 2. svibnja 1991. srpske četničke postrojbe su ubojstvom i masakriranjem dvanaestorice hrvatskih policajaca u Borovu Selu započele oružanu agresiju Srbije na područje vukovarske općine. Zbog vojnih i političkih razloga, srpski osvajački pohod imao je usporen tijek, pa je Srbija za nekoliko idućih mjeseci rata zauzimala nezaštićena sela vukovarske općine, uz neprekidno pojačavanje topničkih napada na grad.

Potkraj kolovoza Vukovar su okružile goleme srpske vojne snage. Na području oko Vukovara (u Hrvatskoj i Vojvodini) Srbija je razmjestila približno 600 tenkova ili oklopnih transportera, velik broj svih vrsta topničkog oružja, 40 000 – 60 000 odlično naoružanih vojnika, velike količine streljiva, a srpski vojni zrakoplovi nisu imali suparnika u zraku. Po potrebi je iz Srbije bez poteškoća stizalo novo oružje, streljivo i ljudstvo.

Opkoljeni Vukovar branilo je 700 – 800 pripadnika ZNG–a i policije te oko 1 000 dragovoljaca. Branitelji su bili skromno naoružani: automatskim i poluautomatskim puškama, s nekoliko strojnica i topova, ograničenim brojem protuoklopnih sredstava, velikim brojem mina i malim zalihama streljiva. Dodatno opskrbljivanje branitelja vojnom opremom, sanitetskim materijalom i hranom moglo se izvesti samo probojem. Prema vojnim procjenama u takvom odnosu snaga obrana Vukovara mogla je izdržati dva dana, ali opkoljeni Vukovar održao se punih 86 dana.

Vukovarska bitka, nazivana i »pakao Vukovara«, započela je 25. kolovoza 1991. kada je srpska vojska, nakon topničke i zračne pripreme, krenula u opći tenkovsko–pješački napad, koji nakon nekoliko dana branitelji odbijaju. Najžešći pokušaj proboja u grad počeo je 14. rujna i trajao je do 20. rujna. U tih sedam dana branitelji Vukovara uništili su 130 srpskih tenkova ili oklopnih transportera, a Trpinjska cesta, na kojoj se odvijala glavnina napada, prozvana je »grobljem tenkova«.

Nakon tog poraza srpska je vojska promijenila taktiku. Opkoljeni je Vukovar izlagan danonoćnom topničkom razaranju i bombardiranju iz zrakoplova, a pokušaji proboja u grad usredotočili su se na pojedine točke. Vukovar je postupno bio pretvoren u ruševine; život stanovnika grada, kao i djelatnost razorena Medicinskog centra, nastavljen je u podrumima. Otpor branitelja Vukovara te tragična sudbina opkoljena grada i stanovnika postali su svjetski medijski fenomen, ali na sve učestalije apele za pomoć stizala je samo verbalna i moralna potpora. Konvoji međunarodnih humanitarnih i zdravstvenih organizacija u listopadu nisu uspjeli dostaviti pomoć bolnici ni stanovništvu, a mjesta stotinjak ranjenika koji su odvezeni iz Vukovara uskoro su zauzeli novi ranjenici. Iscrpljenim braniteljima nije bilo moguće dostaviti pomoć u oružju i streljivu. Padom strateški važnih Marinaca 1. listopada još se više učvrstio srpski obruč oko Vukovara. Kada je polovicom listopada Hrvatska vojska započela proboj prema Vukovaru, promatrači EZ–a ultimativno su zatražili prekid te akcije. Srpska vojska i dalje se neuspješno pokušavala probiti u potpuno razoreni grad. S početkom studenoga Glavni štab srpske vojske preselio se u blizinu Vukovara, te izravno vodio napad na Lužac (dio Vukovara). Tek pošto im je ponestalo protuoklopnih sredstava, branitelji Lušca povukli su se u središnje dijelove grada. Pad Lušca i nedolazak konkretne pomoći označili su početak agonije vukovarske obrane. Ubrzo su (11. studenoga) pali i Bogdanovci, jedino mjesto koje je uz Vukovar odolijevalo srpskom agresoru.

U posljednjim danima bitke obrana grada bila je presječena na dva mjesta: od Lušca prema Dunavu i koritom rijeke Vuke prema središtu grada. Ostavši bez ijednog protuoklopnog punjenja, branitelji Vukovara podijelili su se u manje skupine i probili u smjeru zapada. Dio branitelja na Mitnici i u Borovu Naselju ostao je u potpunom obruču i bez streljiva te su zarobljeni zajedno sa civilnim stanovništvom 18. studenoga 1991. Prema nepotpunim podacima u obrani Vukovara poginulo je 1 700 osoba (od toga 1 100 civila), bilo je više od 4 000 ranjenih, 3 000 – 5 000 zarobljenih, više tisuća nestalih i prognanih. Vukovar je branilo približno 1 800 boraca, koji su tijekom obrane bili ustrojeni u 204. brigadu ZNG–a (HV); približno 40% branitelja bili su dragovoljci iz svih dijelova Hrvatske, pa i BiH i dijaspore.

U obrani Vukovara uništeno je približno 500 srpskih oklopnih vozila (od toga više od 200 tenkova), srušeno 25 borbenih zrakoplova, broj mrtvih srpskih vojnika i četnika procjenjuje se na 10 000 – 15 000, a 25 000 – 30 000 ih je ranjeno. U Vukovarskoj bitki srpska je vojska materijalno, politički i psihološki bitno oslabljena. Tromjesečno vezivanje golemih vojnih snaga agresora na Vukovar stvorilo je vrijeme i prostor za organiziranje HV. Zbog svega toga Vukovar je postao simbol hrvatskog otpora srpskoj agresiji.

Istočnoslavonsko bojište obuhvaćalo je područje općina Vukovar, Vinkovci, Osijek i Beli Manastir. Strateško značenje tog područja u Domovinskom ratu određeno je njegovim graničenjem sa Srbijom, kojoj je osvajanje istočne Slavonije bilo nužno za ostvarenje plana velike Srbije. Srpska oružana agresija počela je 2. svibnja 1991. u Borovom Selu. U svibnju i lipnju sve su bile učestalije eksplozije, pucnjava i teror koji su provodili četnici i JNA u istočnoslavonskim naseljima. Naselja Tenja (kraj Osijeka) i Mirkovci (kraj Vinkovaca) postala su četničke utvrde. Tijekom srpnja agresor je povremeno napadao Osijek i Vinkovce topni-štvom i vojnim zrakoplovima, a ostala mjesta (Dalj, Erdut, Aljmaš, Darda i dr.) bila su izložena pješačkom pustošenju. Srpski tenkovi ušli su u Baranju preko mosta kod Batine i do sredine kolovoza srpska je vojska okupirala sva baranjska sela, osim užeg pojasa prema Osijeku, i razorila policijsku postaju u Belom Manastiru. Terorom je prognano 35 000 stanovnika Baranje (od ukupno
60 000). U vrijeme tromjesečne Vukovarske bitke osječka i vinkovačka općina stradavale su od napada srpske vojske i četnika.

Nakon pada Vukovara, srpsko topništvo i zrakoplovi još su jače tukli po Vinkovcima i Osijeku, ali zbog vukovarskog iskustva herojske obrane nije bilo većih pokušaja proboja u gradove. Potkraj studenoga HV je uspješno obranila Nuštar, a sredinom prosinca oslobođen je dio teritorija između Osijeka i Kopačeva. U idućih pet mjeseci Srbi su utvrđivali dosegnute crte (rovovi, bunkeri, ukopavanje, minska polja i sl.), protjerali su nesrpsko pučanstvo, naselili su okupirana mjesta i topništvom su povre-meno razarali Osijek i Vinkovce. Sredinom svibnja 1992. UNPRO-FOR (sektor Istok) preuzeo je odgovornost u okupiranom dijelu istočne Slavonije, što je postupno zaustavilo veće ratne sukobe, ali ostale preuzete obveze (povratak prognanika i hrvatske vlasti na okupirana područja, te zaštitu stanovništva) UNPROFOR nije ostvario.

Posavsko bojište obuhvaćalo je područje slavonskobrodske i županjske općine. U ljeto i jesen 1991. u Posavini nije bilo većih ratnih sukoba. Brodski ZNG osvojio je nekoliko željezničkih kompozicija oružja koje je JNA povlačila iz Slovenije, a više se puta pucalo oko Broda i Županje. Zimi 1991/92. u bosanskoj se Posavini odvijao predratni scenarij već viđen u Hrvatskoj: mobiliziranje i naoružavanje Srba, dolazak četnika i razmještanje JNA (Motajica i Kobaš). U ožujku je zatvoren savski most u Bosanskom Brodu, teško oružje iz Bosne primaklo se Savi.

Oružane akcije započele su u travnju 1992. Agresor je napao Orašje, granatama je zapaljena rafinerija u Bosanskom Brodu, Srbi su u Gornjim Kolibama masakrirali seljake. S početkom svibnja srušen je most na Savi između Gunje i Brčkoga kojim se u Hrvatsku slijevao val izbjeglica iz istočne Bosne. Cijela Posavina bila je zahvaćena pješačkim i topničkim sukobima. Srpsko topništvo s Motajice i zrakoplovi tukli su Slavonski Brod. Za prvih dana svibnja brodska obrana srušila je šest srpskih zrakoplova, a HVO bosanske Posavine vodio je žestok boj protiv srpske vojske. Pritisak srpske vojske zbog važnosti koridora za Srbiju, kao i neki drugi događaji u BiH, ipak su prisilili branitelje da prijeđu u defenzivu, pa je potkraj lipnja pala Modriča, a Srbi su s topničke utvrde na Motajici za nekoliko idućih mjeseci svakodnevno razarali Slavonski Brod i druga mjesta Posavine.

Zapadnoslavonsko bojište obuhvaćalo je područje općina Novska, Nova Gradiška, Pakrac, Grubišno Polje i Daruvar, a djelomice i općina Virovitica, Slatina, Orahovica i Požega. Prema velikosrpskim planovima to je područje trebalo biti sjeverozapadni dio velike Srbije, a srpsko osvajanje prostora od Novske do Virovitice značilo bi pad cijele Slavonije.

Prvi četnički pucnji u zapadnoj Slavoniji, kao odjek kninske pobune, zabilježeni su listopada 1990. u Slatini. Dana 1. ožujka 1991. četnici i nekoliko oficira JNA u Pakracu napali su policijsku postaju, oteli oružje i pod zaštitom JNA otišli su u okolna brda. Potkraj veljače Skupština općine Pakrac odlučila je o priključenju »Krajini«. U iduća četiri mjeseca sve su češća bila miniranja, pucnjave i nemiri, uz aktivnije sudjelovanje JNA. Zapadna Slavonija u srpnju je postala izrazito nesigurno područje koje je sve manje bilo pod nadzorom hrvatskih vlasti. U kolovozu kod Novske, Nove Gradiške i Slatine ZNG je pružao otpor četnicima i srpskom teškom oružju. Polovicom kolovoza pala je policijska postaja u Staroj Gradiški. Da bi zaustavili Banjalučki korpus, gardisti srušiše most na rijeci Strugi kod Nove Varoši. Stvorena je fronta od Okučana prema Virovitici, gdje su se vodile neprekidne i sve jače borbe. S početkom rujna okupirani su Okučani, a uskoro je kod Vrbovljana prekinut i promet autocestom.

Četnici su izvršili prvi masovni pokolj na ovom području masakrirajući 24 osobe u Četekovcu. Psunj, Papuk i dio Bilogore nadzirali su četnici i JNA. Zbog opasnosti od presijecanja Hrvatske na dva dijela, HV je u listopadu 1991, pojačana oružjem iz osvojenih vojarna, pokrenula veliku ofenzivu za oslobađanje zapadne Slavonije. Do prve polovice studenoga oslobođena je cijela grubišnopoljska općina. Nakon pada Vukovara, u zapadnoj Slavoniji vodile su se odlučujuće borbe u kojima je HV (do primirja 22. prosinca) natjerala u bijeg postrojbe četnika i Banjalučkog korpusa te oslobodila Papuk, Bilogoru i velik dio Psunja. Oslobodilački nalet HV zaustavilo je potpisano primirje, te je uspo-stavljena crta razdvajanja na koju je poslije došao UNPROFOR (sektor Zapad). Sredinom prosinca 1991. četnici su u Voćinu i Humu (Slatina) masakrirali 43 osobe, a potkraj siječnja 1992. u Kusonjama je otkopana grobnica s 20 ubijenih gardista koji su bili zarobljeni još u ljeto1991.

Banovinsko bojište obuhvaćalo je općine Dvor na Uni, Glinu, Petrinju, Hrvatsku Kostajnicu i Sisak. Nakon pobune u Kninu područje Banovine bilo je drugo uporište iz kojega su velikosrbi kretali u rušenje hrvatske države. Potkraj rujna 1990. Petrinja, Glina i Dvor na Uni bili su preplavljeni barikadama i naoružanim civilima, a oružje su otimali iz policijskih postaja. Početkom travnja 1991. skupštine općina Glina i Hrvatska Kostajnica odlučile su o priključenju »Krajini«. Vrlo brzo došlo je do širenja meteža i terora na Banovini, a hrvatska država uzalud je pokušavala pregovorima, ustupcima i osnivanjem policijskih postaja ovladati stanjem. Već u lipnju pučanstvo nezaštićenih sela počelo je bježati pred četničkim nasiljem. Predsjednik glinske općine proglasio je ratno stanje i s četnicima i JNA opkolio je policijsku postaju. Obustavljen je promet na željezničkoj pruzi Sisak–Glina–Karlovac, a minirana je pruga Sunja–Bosanski Novi. Policijske postaje u Kozibrodu i Glini odolijevale su napadima. U Hrvatskoj Kostajnici bila je kritična situacija. Broj prognanika iz Banovine popeo se u srpnju na 6 000. Potkraj srpnja razorene su policijske postaje u Glini i Kozibrodu, a četnici su zauzeli Hrvatsku Kostajnicu i Strugu. U Kozibrodu i Strugi četnici su izvršili prve pokolje banovinskih seljaka i policajaca, a stanovnici Hrvatske Kostajnice u kolonama su bježali pred četnicima i JNA. Početkom kolovoza postrojbe ZNG–a oslobodile su i branile praznu Hrvatsku Kostajnicu. Novi četnički masakar dogodio se u Kraljevčanima i Bjelovcu. Petrinja, u kojoj je do tada vladao prividan mir, bila je izložena sve češćoj pucnjavi četnika i topova iz vojarna. Opkoljenu Petrinju najprije su razarali, a početkom rujna su je i okupirali. Istodobno su četnici i tzv. JNA topnički napali Sisak, Sunju i Komarevo. Sredinom rujna pala je Hrvatska Kostajnica. Potkraj rujna na Banovini se stabilizirala bojišnica, koja u daljnjoj fazi rata nije imala većih pomaka. Najjači pješački i topnički napadi bili su usmjereni na Sunju, a Sisak je bio izložen dalekometnim udarima. Dolazak UNPROFOR–a (sektor Sjever – Banovina i Kordun) prorijedio je ratne sukobe i razorne napade na hrvatske gradove, a ostale obveze koje je preuzeo UNPROFOR nisu ispunjene.

Kordunsko bojište obuhvaćalo je područje općina Slunj, Ogulin, Vrginmost, Vojnić, Duga Resa i Karlovac. Geostrateški položaj Korduna i Banovine važan je jer prostorno povezuju okupirana zapadnoslavonska s ličkim i kninskim okupiranim hrvatskim područjima, a zbog blizine Zagreba i mogućnosti presijecanja Hrvatske u smjeru zapada, još i važniji. Neposredan odjek kninske pobune u jesen 1990. na Kordunu se događao u režiji srpskih tzv. »duhovno–prosvjetnih sabora«, a u rano proljeće 1991. skupštine općina Vojnić i Vrginmost odlučile su o priključenju »Krajini«.

U srpnju su četnici povremeno minobacačima napadali Josipdol i Plaški. U Tušiloviću i Krnjaku napadnuti su policajci, a Topusko i okolna sela pratila su ritam banovinskoga rata. Rat različite jakosti u kolovozu je zahvatio cijeli Kordun. Dugom Resom kretali su se tenkovi JNA, Karlovac je bio pun »ježeva«, pucalo se, a napadnuta je i policijska postaja. Kod Slunja su se sukobili četnici s hrvatskom policijom. Topusko je odolijevalo napadima. Tijekom rujna opkoljen je Slunj, a u Karlovcu vlada nesigurnost zbog prijetnji iz vojarna. U listopadu su započeli stalni topnički napadi na Karlovac. Rat je zahvatio prostor sjeveroistočno od Karlovca, prema Zagrebu. Sredinom listopada u okupiranim selima Skakavcu i Brešanima masakrirano je devet civila. Počela je seoba iz karlovačkih vojarna, HV je osvojila skladište u Jamadolu, vojarna u Logorištu je djelomice iseljena, a ostalo je JNA dignula u zrak. Nakon nekoliko mjeseci okruženja, sredinom studenoga okupiran je Slunj. Prognano je približno 8 000 ljudi, a u selu Klancu četnici su masakrirali 20 seljaka. Na Karlovac su neprekidno padale granate koje su ga razarale. Samo u naselju Turnju 600 obitelji ostalo je bez doma. Od primirja u siječnju 1992. na Karlovac su povremeno padale granate, a za mandata UNPROFOR–a najjače u srpnju i rujnu 1993.

Ličko bojište. Ličke općine Gračac, Korenica i Donji Lapac bile su zahvaćene pobunom od jeseni 1990., a rat je područje općina Gospić i Otočac zahvatio 1991. U siječnju 1991. pod prijetnjom oružja smijenjena je uprava poduzeća »Plitvice«, a potkraj ožujka četnici su zauzeli Plitvice, pa su za Uskrs izbili oružani sukobi četnika s hrvatskom policijom. U svibnju i lipnju zaredali su nemiri na području između Gračaca i Gospića, a policijsko uredovanje sprječavala je JNA. S početkom srpnja kod Metka je bila minirana željeznička pruga. Oko Gospića, Otočca i Ličkog Osika razmješteni su bili srpski tenkovi i topništvo i uskoro su počeli napadi. Okruženi su Lovinac, Sveti Rok i Ričice, sela u kojima su živjeli isključivo Hrvati. Polovicom rujna predale su se dvije vojarne: u Perušiću i Gospiću. Druga gospićka vojarna osvojena je nakon višednevnih borbi. Četnici topničkim udarima stalno su razarali ličke gradove, a hrvatsko seosko pučanstvo bijegom je spašavalo živote. U studenom su potpuno srušeni i spaljeni Lovinac, Sv. Rok i Ričice. Četnici i srpska vojska i dalje su topništvom razarali Gospić, ali ga nisu uspijeli zauzeti, jer su gardisti bili odlično organizirani i dobro opskrbljeni oružjem iz osvojenih vojarna.

Od siječnja 1992. do dolaska UNPROFOR–a crta bojišta nije se bitno pomicala, ali dolazak vojnika UN–a nije spriječio česte četničke provokacije, pogotovu u gospićkom području, pa je HV u rujnu 1993. brzom i uspješnom akcijom oslobodila tzv. Medački džep: Divoselo, Čitluk i Počitelj. Nakon nastojanja UNPROFOR–a i preuzete obveze da se neće dopustiti povratak četnika u oslobođeno područje HV se povukla i nadzor prepustila UNPROFOR–u.

Sjevernodalmatinsko bojište obuhvaćalo je zadarsko, šibensko i splitsko područje sa zaleđem i otocima. Jedan od glavnih velikosrpskih geostrateških ciljeva izlazak je na Jadransko more, pa su sve srpske ratne akcije u dalmatinskom zaleđu svoju konačnicu trebale imati u osvajanju jadranske obale. U jesen 1990. teror, pljačke i opća nesigurnost otvorile su proces progona Hrvata s tog područja. Stvarni simboli progona bila su sela Kijevo (kraj Knina) i Kruševo (kraj Obrovca), koja su ljeti 1991, nakon teškog terora i topničkih napada, morali napustiti stanovnici i policija. Od proljeća do kolovoza 1991. četnici su napadali i zauzeli sela s većinskim srpskim stanovništvom u zaleđu Zadra i Šibenika, a golemim vojnim snagama držali su gradove u sve većoj nesigurnosti. Četničke oružane provokacije postupno su prerasle u topničke udare po Zadru, Šibeniku i drugim dalmatinskim mjestima. Na zadarskom području stanje je postalo kritično polovicom rujna, nakon što je loše organizirana obrana napustila položaje u Starigradu, Selinama, Joviću, Vučjaku, Pridragi i Novigradu. Jugo–mornarica krstarila je između otoka i blokirala hrvatske luke. Ulazak četnika i JNA u Zadar spriječila je 3. bojna 4. brigade. Šibenska obrana, zahvaljujući odličnoj organizaciji 113. brigade i osvajanju okolnih vojnih skladišta (Žirje, Zečevo, Kruščica, Duboka i dr.), odbila je sve pokušaje četničkog približavanja gradu. Povlačenjem s Masleničkog mosta (poslije srušen), cijela južna Hrvatska našla se odsječena, a jedina kopnena veza s drugim dijelovima Hrvatske odvijala se otočnim putem preko Paga. U listopadu 1991. dogovoreno je da JNA napusti Dalmaciju morskim putem, što se postupno i provodilo, ali područja Zadra i Šibenika i dalje su trpila razaranja. Polovicom studenoga brodovi jugo–mornarice kratkotrajno tuku Split, Brač i Šoltu, ali akcijom lokalnih postrojba ZNG–a brodovi su bili oštećeni, te su se povukli iz bračkoga kanala. Dana 18. studenoga četnici su upali u zadarska sela Škabrnje i Nadin i masakrirali su 74 civila. Siječanjsko primirje 1992. nije donijelo olakšanje pučanstvu Dalmacije koje je, uz topničke udare, moralo i dalje trpjeti sve nedaće prometne izdvojenosti. Kako bi suzbila svakodnevnu ratnu ugroženost dalmatinskih gradova, HV u lipnju 1992. ofenzivnim udarom oslobodila je Miljevačku uzvisinu: 7 sela i prostor od 180 četvornih kilometara. Bila je zaplijenjena i velika količina oružja te streljiva koje su ostavili četnici, panično se povlačeći pred naletom HV–a. Nakon višemjesečnih pregovora i brojnih četničkih ucjena, HE Peruča je u rujnu stavljena pod nadzor UNPROFOR–a. Potkraj siječnja 1993. akcijom »Novsko ždrilo« oslobođeno je 13 naselja u zadarskom zaleđu kako bi se osigurala izgradnja novog Masleničkog mosta. Srbi su uzeli teško oružje koje se nalazilo pod nadzorom UNPROFOR–a i nastavili udare po dalmatinskim gradovima i Novskom ždrilu. Usprkos tome, u srpnju je bio otvoren pontonski most. Četnici su potopili dio mosta, ali nakon kratkog vremena most je bio popravljen. Topničke udare po šibenskoj i zadarskoj bojišnici nakon Masleničke akcije hrvatske vlasti nastojale su zaustaviti pregovaranjem.

Južnodalmatinsko bojište obuhvaćalo je područja općine Ploče, Metković i Dubrovnik. Uz to je područje vezano i djelovanje agresora iz područja Trebinja i drugih dijelova hrvatskog zaleđa u BiH. Velikosrpske pretenzije za osvajanjem južnodalmatinske obale sežu daleko u prošlost. Trajna geostrateška nepogodnost tog hrvatskog prostora jest u nepostojanju znatnijeg zaleđa. Sredinom ožujka 1991. u sklopu nenajavljene vojne vježbe JNA je upala u Konavle, a desantni čamci ušli su u luku Molunat. U srpnju i kolovozu vojni zrakoplovi i helikopteri nadlijetali su Dubrovnik, a južno od grada učestalo se pucalo. Sredinom rujna Ploče su trpile topničke napade s kopna i mora, JRM je blokirala hrvatske luke, spriječen je bio desant na Molunat, a porastao je broj incidenata kod Debelog brijega (granica s Crnom Gorom). U listopadu četnici i srpska vojska napali su svom snagom. Razarali su staru jezgru Dubrovnika, okupirali su Cavtat, iz Slanoga su napadali Ston; 1 200 građana brodom je otišlo iz Dubrovnika. Razorni napadi na Dubrovnik nastavljeni su u studenom i prosincu, a četnici i srpska vojska zauzeli su naselja južno i sjeverno od Dubrovnika. Važnu pobjedu HV je ostvarila zaustavljanjem četničkog napredovanja kod Stona, iako je odnos snaga upućivao na drukčiji ishod.

U prva dva mjeseca 1992. rat na dubrovačkom području slabijeg je inteziteta, a rat u BiH označio je novu opasnost za južnu Dalmaciju. U ožujku i travnju 1992. bili su sve žešći napadi na područje Metkovića, Neuma i Stona. Pad bilo kojeg od tih prostora mogao je ugroziti i opstanak dubrovačke općine, stoga je HV u svibnju i lipnju velikom akcijom na cijelom južnom bojištu oslobodila 27 naselja od Ošlja do Plata i prostor u hercegovačkom zaleđu. U listopadu, nakon pregovora, JNA se povukla iz Konavala, pa je pod hrvatsku vlast vraćeno 30 naselja između Cavtata i Vitaljine. Budući je i nakon toga četničko topništvo tuklo Cavtat, HV je pristupila uspješnom čišćenju Konavoskih brda.

Obrana Jadrana. Usporedno s ratom za vojarne na kopnu te akcijama na Sjevernodalmatinskom i Južnodalmatinskom bojištu odvijale su se i akcije osvajanja pomorskih baza JRM (Ploče, 14. IX. 1991.), bitnica obalnog topništva (Žirje, Zečevo) i dr. objekata na otocima i na obali. U tri pomorske blokade hrvatskih luka, od rujna do studenoga 1991, uz pokušaj invazije na Šoltu, bombardiranje Splita, Šibenika, Zadra, Dubrovnika i drugih gradova, JRM je do konca 1991. ipak doživjela potpun neuspjeh na moru, te je bila prisiljena na povlačenje s okrnjenom i oštećenom flotom, a u svibnju 1992. JRM se povukla i s otoka Visa, Lastova i Mljeta. U lipnju 1992. u grušku luku stigoše brodovi Hrvatske ratne mornarice, koja je preuzela dio prije blokiranog brodovlja i osposobila ga ili sagradila nove ratne brodove. Pokazalo se da je kombinacijom aktivnosti otočnih topničkih i drugih postrojba HV i HRM te diverzantskim akcijama stanovništva i HRM na moru, hrvatska obala postala bedem hrvatske nezavisnosti, kojemu demoralizirana i desetkovana JRM nije bila dorasla.

Početak

Prva progonstva hrvatskih građana zabilježena su u proljeće 1991. godine, kada su Hrvati i pripadnici drugih etničkih manjina pod prisilom pobunjenih Srba i JNA morali su napustiti svoje domove te potražiti sigurnost i zaštitu u drugim područjima Hrvatske ili u inozemstvu. Izbijanjem rata u ljeto 1991. godine slijedili su masovni progoni iz ratom zahvaćenih područja hrvatskog Podunavlja, Banovine, Korduna, Like i sjeverne Dalmacije. Vrhunac prognaničke krize bio je u studenome kada je nakon okupacije Vukovara i masakra nad preostalim stanovnicima i braniteljima, prognano 15 000 preživjelih Vukovaraca. Na kraju 1991. u Hrvatskoj je bilo 550 000 prognanika, te još 150 000 hrvatskih izbjeglica koji su privremeni smještaj pronašli u inozemstvu (zapadna Europa).

Hrvatska Vlada od srpnja 1991. zbrinjava prognanike najprije kroz postojeći sustav socijalne srkbi, a potom putem Ureda za prognanike i izbjeglice (osnovan je 22.12.1991.) U tomu trenutku u Hrvatskoj je bilo više od pola milijuna prognanih. Ured je preuzeo skrb o prognanicima, a od sredine 1992. godine i za bosansko-hercegovačke izbjeglice, njihov smještaj i prehranu, te je organizirao život u progonstvu. Uz pomoć 21 regionalnog ureda te centara za socijalni rad, Ured je koordinirao sa svima koji sudjeluju u skrbi za prognanike i izbjeglice, te međunarodnim vladinim i nevladinim humanitarnim organizacijama (UNHCR, ECHO, IFRC, ICRC ).

Za smještaj izbjeglica i prognanika korišteni su svi raspoloživi postojeći smještajni kapaciteti – hoteli, radnička odmarališta, škole, bolnice, sportske dvorane, vrtići, domovi za umirovljenike, željeznički vagoni, barake za smještaj građevinskih radnika, kamp-naselja. Od kraja 1992. godine sagrađena su prognanička naselja ili su preuređeni postojeći objekti za smještaj prognanih i izbjeglih (vojarne, radničke barake i dr.).

Izbjeglička kriza počela je u travnju 1992. godine po izbijanju rata u susjednoj Bosni i Hercegovini. Do kraja te godine broj izbjeglica iz BiH dostigao je 402 000 osoba. Ponajviše ih je pristiglo nakon srpske okupacije bosanske Posavine i Jajca, no sve do 1995. u Hrvatsku su dolazile nove izbjeglice: kontinuirano iz područja BiH pod srpskom kontrolom, te iz srednje Bosne tijekom hrvatsko-muslimanskog sukoba. Zadnja velika skupina izbjeglica iz BiH stigla je u ljeto 1995. kada je za samo mjesec dana iz banjalučke regije istjerano više od 25 000 Hrvata i Muslimana, te završeno etničko čišćenje područja pod kontrolom Srba u BiH. Preko Hrvatske je od 1992.-1997.u treće zemlje otišlo 400 000 izbjeglica, uz prethodno zadržavanje od prosječno tri mjeseca, a u Hrvatskoj ih je ostalo 160 000, od kojih tek manji dio još uvijek ima izbjeglički status.

Krajem 1992. godine u Hrvatskoj je bilo 700 000 prognanika i izbjeglica, što je bilo više od 15% stanovništva Hrvatske. U 1994. broj proganika i izbjeglica smanjen je na 380 000, krajem 1996. na 360 000, te u travnju 1997. godine na 290 000 prognanika i izbjeglica.

Masovni povratak prognanika i izbjeglica na oslobođena područja Republike Hrvatske te u Federaciju Bosne i Hercegovine započeo je krajem 1995. nakon akcija »Bljesak« i »Oluja« , kojima su oslobođeni veliki dijelovi Hrvatske nakon četverogodišnje okupacije, te istodobno stabilizacijom vojno-sigurnosnog stanja u Federaciji Bosne i Hercegovine i potpisivanjem Daytonskog sporazuma.

Od ukupno 129 721 prognanika s područja oslobođenih »Bljeskom« i »Olujom«, do kraja 1997. kućama se vratilo 110 000 prognanika. S tih područja ostalo je 22 000 prognanika, čiji su stambeni objekti u obnovi.

Od kraja 1995. do kraja 1997. u Fedraciju BiH dobrovoljno se vratilo oko 55 000 izbjeglica. U listopadu 1997. počelo je otkazivanje izbjegličkog statusa onima koji osim državljanstva imaju i prebivalište u Hrvatskoj.

Na dan 31.12.1997. u Hrvatskoj je u statusu prognanika, povratnika i izbjeglica bilo još 140 883 osoba, među kojima 79 719 prognanika iz hrvatskog Podunavlja i 22 350 prognanika iz drugih krajeva, 9 336 povratnika i 29 478 izbjeglica. U organiziranom smještaju je 34 463 osoba, a u privatnom 106 420.

Prije početka revizije statusa prognanika i izbjeglica ( kolovoz 1997.), u takav status imalo je 288 563 osoba: 81 234 prognanika iz Hrvatskog podunavlja, 72 744 povratnika, 31 752 prognanika čiji se domovi obnavljaju, 81 561 izgbjeglica te 21 263 izbjeglica-useljenika.

Dvogodišnji mandat UNTAES-a u hrvatskom Podunavlju završen je 15.1.1998., te je hrvatska država preuzela potpunu vlast nad područjem. Povratak 100 000 prognanika u hrvatsko Podunavlje počeo je u ljeto 1997. godine, nakon uspješno provedenih županijskih i općinskih izbora 13. travnja 1997. te Sporazuma o dvosmjernom povratku u i iz hrvatskog Podunavlja između Vlade RH, UNTAES-a i UNHCR-a (23.4.1997.). Do kraja siječnja 1998. svojim se kućama u Podunavlju nakon šestogodišnjeg progonstva vratilo više od 9 000 prognanika. Povratak je dosad omogućen za 5 241 obitelji sa 15 210 članova, čije su kuće prazne i useljive ili 1. do 3. kategorije oštećenja, ili su im u kućama ostali članovi obitelji (spajanja obitelji). Od rujna 1997. hrvatska je Vlada preuzela od UNTAES-a veći dio posla oko povratka prognanika, čime je omogućen povratak za znatno više prognanika nego do tada. Hrvatska je Vlada i u 1998. godini poduzela niz mjera kako bi dvosmjerni povratak tekao organizirano u skladu sa sporazumom i međunarodno preuzetim obvezama.

Iz hrvatskog Podunavlja u druga područja Hrvatske vratilo se od 23.4.1997. do kraja siječnja 1998. oko 11 500 Srba, od kojih 2 699 s potvrdom o planu povratka te najmanje 8 251 bez povrde o planu povratka (spontano). Ured za prognanike i izbjeglice je do siječnja 1998. omogućio povratak za 3 153 obitelji sa 6 389 članova. Od 23. 4. do kraja 1997. registriralo se u Podunavlju 14 231 obitelji s 28 004 članova, koji su napustili druge dijelove Hrvatske i bili su smješteni u Podunavlju (uglavnom u kućama hrvatskih prognanika), te još 2 341 obitelji sa 4 198 članova koji borave u SRJ ili BiH. Povratak iz Podunavlja u druge dijelove Hrvatske zatražilo je 8 295 obitelji s 17 565 osoba, od kojih je ostalo još za riješiti u 1998. godini povratak za oko 3 500 obitelji, čiji su domovi oštećeni ili useljeni. Povratak ne želi 5 620 obitelji koje su zatražile zamjenu ili prodaju svoje imovine.

U Hrvatsku se iz SRJ vratilo 18 469 izbjeglih građana srpske nacionalnosti, od kojih je većina napustila RH tijekom »Oluje« i »Bljeska« (područja koja su do tih akcija bila okupirana). Zahtjeva za povratak dosad je podneseno ukupno za 34 000 osoba, ali zbog dupliranja zahtjeva radi se o povratku za oko 25 000 osoba.

Od 1991. do kraja 1997. godine Hrvatska je za prognane i izbjegle izdvojila više od 2 000 000 000 $ od čega za osnovno zbrinjavanje prognanih i izbjeglih (smještaj i prehrana) 1 133 000 000 $. Istodobno, ukupna međunarodna financijska pomoć u skrbi za prognane i izbjegle iznosila je oko 107 000 000 $, te dodatno 110 000 000 $ pomoći u gradnji naselja za smještaj prognanih i izbjeglih. Najveći teret skrbi za prognanike i izbjeglice snosila je Hrvatska iz svog državnog proračuna, preko Fonda Kralj Zvonimir pri Uredu za prognanike i izbjeglice u koji 90% pristiže iz proračuna. Preko tog fonda plaćao se organizirani smještaj prognanika i izbjeglica, a privatno smješteni dobijali su novčane pomoći, te su podmirirani njihovi drugi osnovni troškovi.

Privatno smješteni prognanici dobivali su humanitarnu pomoć, koju je Ured distribuirao preko svojih podružnica, te Crvenog križa, Caritasa i drugih humanitarnih organizacija. Početkom rata velike količine pomoći dostavile su brojne udruge Hrvata iz dijaspore, a potom su se od 1992. uključile druge inozemne vladine i nevladine humanitarne agencije, te agencije UN i Europska unija. Većina inozemnih humanitarnih organizacija povlači se iz Hrvatske 1996. godine, a ostaju tek veće međunarodne organizacije, od kojih mnoge preusmjeravaju svoje programe sa hitnog zbrinjavanja na razvojne programe, te praćenje i promatranje stanja na oslobođenom području te reintegracije hrvatskog Podunavlja.

Od 1992. EU je uspostavila program pomoći u hrani prognanicima i izbjeglicama u Hrvatskoj, te tako postala najveći donator humanitarne pomoći u Hrvatskoj. Iz donacije Europske unije pristiglo je 241 000 tona hrane, a iz drugih donacija 85 000 tona različite pomoći. Istodobno hrvatska je Vlada iz vlastitih izvora dodatno osiguravala pomoć u hrani te snosila veći dio troškova transporta humanitarne pomoći.

Prognanici i izbjeglice organizirani su preko svojih općina (u progonstvu ili u mjestima povratka) te zavičajnih klubova i različitih udruga. Kao središnja prognanička organizacija početkom 1993. godine u Osijeku je osnovana Zajednica prognanika Hrvatske, nevladina organizacija koja okuplja prognanike smještene u svim dijelovima Hrvatske te povratnike i čiji je osnovni cilj od osnutka povratak svih prognanika i obnova razorenog. Ta udruga je u siječnju 1998. preimenovana u Zajednicu povratnika Hrvatske.

Početak

Prema podacima iz travnja 1997. u Domovinskom ratu poginulo je 10 668 osoba, prisilno odvedeno, zatočeno i nestalo 2 367 osoba, ranjeno je 37 180 osoba a evidentirano je 19 224 invalida. Bez roditelja ostala su 4 273 djeteta.

Navedeni podaci govore o tome da je u 1994. registrirano gotovo 50 000 izravnih žrtava agresije JNA i srpskih paravojnih postrojba. To znači da oko 200 000 članova obitelji hrvatskih građana, preko nekoga od svojih najmilijih, brata, sestre, sina, kćeri, oca ili majke, izravno proživljava posljedice agresije na Hrvatsku kao »rata protiv civila« budući da je udjel civila u ukupnom broju žrtava neuobičajeno visok (trećina svih ubijenih i ranjenih su civili, djeca, žene i starci).

Početak

Prema brutalnosti agresora može se nazrijeti i jasna namjera da se psihološko–propagandnim učinkom masakra »etnički očiste« prostori koji su zacrtani u velikosrpskim ekspanzionističkim kartama. Zemljopisna raspodjela ljudskih stradanja upućuje i na to da su najvažniji pravci agresije bili istočna i zapadna Slavonija, zadarsko područje, Dubrovnik s južnom Dalmacijom te područje Like i Korduna. Mora se ustvrditi da ni ta crna statistika ne-mjerljivih ljudskih patnja još nije konačna. Broj žrtava vjerojatno će narasti s potpunijim uvidom u posljedice agresije. Za agresije na Hrvatsku i zatim na BiH počinjeni su i ratni zločini i zločin genocida.

U Domovinskom ratu ubijeno je 303 djece, 13 medicinara, 14 hrvatskih novinara (ukupno 28), 3 svećenika, a ranjeno je 1 280 djece, 4 svećenika i 48 medicinara. Osobito je zloslutna sudbina nestalih, kao npr. 294, mahom ranjenika, koji su nasilno odvedeni iz vukovarske bolnice i uglavnom pogubljeni na Ovčari, kako se pokazalo nakon iskapanja tamošnje masovne grobnice u jesen 1996. Na genocidnu narav srpske agresije osobito jasno upućuju sljedeće činjenice: najmanje 1 000 dokazano pogubljenih civila žrtve su masakra ili skupnih smaknuća; najmanje 500 nemoćnih staraca i starica brutalno je ubijeno u zaposjednutim područjima pošto je nadzor nad tim područjima preuzeo UNPROFOR; od razmjenom oslobođenih 6 660 osoba približno 90% kontinuirano je i brutalno mučeno tijekom zatočeništva, pa i nakon oslobađanja trpe od brojnih tjelesnih i duševnih posljedica; 200 000 prognanika nije se moglo vratiti u domove iz kojih su protjerani; tj. nijedan prognanik nije se uspio vratiti na područje koje je zaposjeo srpski agresor.

Posebna okrutnost genocidne strategije srpskih agresora (kako u Hrvatskoj tako i u BiH) iskazala se sustavnim ratnim zločinima nad civilnim pučanstvom napadnutih naroda: što se u svjetskoj javnosti počelo nazivati etničko čišćenje (engl. ethnic cleansing) i etničko silovanje (engl. ethnic rape). Ti su pojmovi ipak samo eufemizmi za genocid, a upotrebljavaju se kako bi se izbjeglo odlučno djelovanje na koje je obvezana svaka zemlja članica UN–a, ako bi se opisane zločine (nedvojbeno združene u jedinstven obrazac osvajačke strategije i taktike) imenovalo jedinim primjerenim, pravim nazivom: genocid.

Početak

Činom agresije Srbija i Crna Gora počinile su delikt protiv mira, a načinom vođenja rata protivno međunarodnom humanitarnom ratnom pravu počinile su ratne zločine bez presedana u novijoj povijesti.

Prema međunarodno usvojenim klasifikacijama ratnih šteta, agresor je počinio izravne štete koje se odnose na: nametnute troškove za vođenje obrambenog rata, izdatke u tijeku rata (ratne rashode), štete nastale kao posljedica kršenja zabrane uporabe oružja i streljiva, šteta kao posljedica povreda prava sudionika u ratu, štete prema zaštićenim objektima, zaseocima, naseljima, selima i gradovima, štete nastale počinjenim zločinima prema stanovništvu, štete zbog lišavanja života, narušavanja zdravlja i prouzročivanja invalidnosti, štete zbog uništenja i iskorišćivanja nacionalnog bogatstva i gospodarskih resursa, štete nastale provođenjem genocida i štete nastale pljačkom i otuđivanjem imovine. Također, počinjene su neizravne ili sekundarne štete: ratne štete na obrambenim snagama, gubitak nacionalnog dohotka i umanjenje društvenog proizvoda, štete nastale prisvajanjem pokretne i nepokretne imovine hrvatskih tvrtki na području zemlje agresora, štete na ime obnove gospodarstva, štete nastale zbog duševnih i tjelesnih patnja stanovništva, demografske štete, štete kao izdaci za uspostavu stanja prije rata, štete prouzročene nasilnim iseljavanjem, procijenjene štete koje se smatraju nenadoknadivima (ljudski gubici) te štete od posljedica nasrtaja na čast, fizički i moralni integritet stanovništva.