Dugačka ruka srpske propagande

Dugačka ruka srpske propagande

Propaganda 1:Terorizam-KOS minirao židovske objekte

Da je tzv. ustašoidnost Hrvata bila jedna od temeljnih srpskih strategija i u pripremi međunarodne javnosti za napad na Hrvatsku, posvjedočeno je i za suđenja Miloševiću u Haagu.

Eksplozije što su 19. kolovoza 1991. odjeknule u Židovskoj općini u Zagrebu i židovskom groblju na zagrebačkome Mirogoju podmetnula je Kontraobavještajna služba JNA (KOS), otkrio je nekadašnji operativac KOS-a na suđenju u Haagu 11. studenoga 2002.:

- Kontraobavještajna služba JNA u okviru operacija "Labrador" i "Opera" početkom 90-ih godina pokušala je destabilizirati hrvatsku vlast i stvoriti animozitet prema Hrvatskoj intenzivnom propagandom i terorističkim akcijama, posvjedočio je u ponedjeljak u Haagu bivši operativac KOS-a Mustafa Čandić.
U okviru "Labradora" preko kontraobavještajne suradničke mreže u Zagrebu izvršena je teroristička akcija miniranja židovskih grobova na Mirogoju, kazao je Čandić na suđenju bivšem jugoslavenskom predsjedniku Slobodanu Miloševiću.

U kolovozu 1991. na Mirogoju je minirana zajednička židovska grobnica. "Cilj je bio da se hrvatska vlast predstavi kao profašistička i da se stvori animozitet Židova", kazao je Čandić, inače 12. svjedok optužbe u hrvatskom dijelu suđenja Miloševiću.

Planirana je i teroristička akcija protiv židovske općine u Zagrebu, ali su glavni akteri otkriveni pa su morali pobjeći u Beograd, kazao je svjedok.
On je posvjedočio da je kontraobavještajnom operacijom "Labrador" iz Zemuna upravljao pukovnik Slobodan Rakočević, a u Zagrebu su operaciju vodili potpukovnik Ivan Sabolović i major Čedo Knežević.

Čandić je radio u zemunskoj centrali Kontraoperativne grupe (KOG) ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane, a JNA je napustio u veljači 1992 godine.
On je kazao kako je kontraobavještajna služba imala jaku doušničku mrežu u SDB-u Hrvatske, kao i u redovima dužnosnika HDZ-a.

Svjedok je opisao kako je, u okviru antihrvatske propagande, televizija iskorištena u okviru operacije "Opera" da bi se snimke stradalih Hrvata s područja Slavonije plasirale kao srpske žrtve hrvatskih zločina. "Opera" je označavala Odjeljenje za propagandni rat.

Opisao je i kako je u cilju poticanja animoziteta prema Hrvatskoj na beogradskoj televiziji puštena i 'snimka' razgovora čelnika HDZ-a Zagreba i Iloka u kojem se iz Zagreba nalaže mobilizacija hrvatskog stanovništva s područja Vojvodine.

"Akteri su u stvari bili Radenko Radojčić i Ivan Sabolović... Prepoznao sam njihove glasove", kazao je svjedok imenujući dvojicu pripadnika KOS-a koji su odglumili razgovor. Cilj te akcije bio je da se stvori lažno objašnjenje za odlazak Hrvata koji su tada bili izlagani napadima paravojnih snaga poput Arkanovaca ili Šešeljevaca, objasnio je.

Svjedok je opisao i kako se manipuliralo snimanim razgovorima navodeći primjer montaže razgovora generala Antuna Tusa i Mile Dedakovića Jastreba.
"Od isječaka je napravljen razgovor", kazao je svjedok, opisavši da je montažom stvoren dojam da je zapovjednik obrane Vukovara Mile Dedaković tražio od generala Tusa pomoć u naoružanju, a da mu je Tus odgovorio da se snađe kako zna i da ne računa na pomoć.

On je opisao kako je početkom 90-ih KOS organizirao sabotažu na pruzi kod Vinkovaca kako bi ju pripisao nalogu tadašnjeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana a zbog uspjeha akcije, kazao je Čandić, vojni obavještajac Radenko Radojčić nije skrivao zadovoljstvo.

Svjedok je kazao kako je sadašnjeg vojnog savjetnika hrvatskog predsjednika Imru Agotića smijenio s dužnosti u KOG-u pukovnik Rakočević, tada načelnik odjela sigurnosti ratnog zrakoplovstva, jer nije želio vrbovati suradnike u vrhu vlasti u Zagrebu. (Prema: Čandić: KOS po hrvatskoj minirao grobove, montirao snimke. (Hina, 11. studenoga 2002.)

Simptomatično je da su neki hrvatski mediji, ponavljajući se, analizirali «terorističke akcije nacionalista u Zagrebu», ali da nisu objavili niti jedan komentar nakon otkrivanja počinitelja terorističkih akcija uperenih protiv Židova!
Dresirani mentalni kod lako je bilo potaknuti na korištenje srpske medijske matrice o ustašoidnosti Hrvata, građene za komunizma i institucionalno prenošene na mlađe naraštaje putem odgojno-obrazovnog sustava. Duboki su korijeni toga društvenoga sindroma.

Propaganda 2:Tuđman predsjednik nove NDH

U slovenskom »Velikom svjetskom biografskom leksikonu« (Mladinska knjiga, Ljubljana, 2002.) navedeno je da je od 1992. godine Tuđman »bio predsjednik nove NDH. Do 1995. vodio je rat protiv srbijanskih i jugoslavenskih snaga koje su okupirale dio Hrvatske.
S vremenom je uveo autokratski predsjednički režim koji je, osim ostaloga, omogućio korupciju i nepotizam, te jako oslabio gospodarski i međunarodni položaj Hrvatske«.

Preimenovanje Republike Hrvatske u NDH navelo je Vladu Zagorca, dopisnika Večernjeg lista, da autora »Velikoga svjetskoga biografskog leksikona« Igora Antiča upita kako se moglo za dr. Franju Tuđmana navesti da je bio »predsjednik nove NDH«. Antič je to pripisao tehničkoj pogrešci, tvrdeći da je u članku umjesto NDH trebalo stajati HDZ.

Takvo objašnjenje nije prihvatljivo. Za leksikon, od koga se očekuje ozbiljnost i pouzdanost podataka, uz rad lektora, korektora i recenzenata, takva »tehnička pogreška« nije dopustiva.
Uostalom, nije istina da je umjesto NDH trebalo ispravno stajati HDZ kako se brani Antič. Navod da je Tuđman »od 1992. godine bio predsjednik novog HDZ-a« ne bi odgovarao činjeničnom stanju. Predsjednik Tuđman je 1989. godine postao predsjednikom HDZ-a, a godine 1992. izabran je za predsjednika Republike Hrvatske.
Dakle, namjerno je Republika Hrvatska prekrštena u NDH što je klevetanje Hrvatske, kao i povreda osnovnoga leksikografskog načela koje nalaže strogo poštivanje činjenica. (Željko Sabol, Vjesnik, 4. prosinca 2002./12)

Može se pretpostaviti da to nije slučajno objavljeno, grješkom kako tvrdi autor leksikona, već kao plod propagandno-komunikacijskih manipulacija protiv susjeda. Pošteni bi nakladnik, da se radi o zbiljskoj grješci, povukao cijelo izdanje iz distribucije jer mu je poznato da se pomoću leksikona uče generacije, da informacije iz njega ulaze u razne baze podataka, od diplomacije do sveučilišta, da će leksikon ostati spremljen za sljedeće generacije koje će te laži uzimati kao informaciju koju će pretvarati u znanje. Istina nikada nije toliko jaka i prodorna da može potisnuti laž posađenu u sivoj masi primatelja informacija. Veliki je to doprinos održavanju i podržavanju mita o ustašoidnosti Hrvata, koji nije završio službenim protestom Republike Hrvatske i minimalnim zahtjevom da se u mogućem idućem izdanju laž ispravi.

Propaganda 3: «U» bauk još traje

«Svi ključevi službenih automobila Županije osječko-baranjske već su niz godina urešeni praktičnim privjescima… Feralova istraga da sazna kada su točno naručeni privjesci sa slovom «U» (slovo «Ž», kao županija, vjerojatno iz tehničkih razloga, zbog kvačice, nije prikladno za privjesak, pa je logično da se onda upotrijebi U, drugo slovo u riječi županija), nije urodila plodom. Jedino što se uspjelo saznati je da su U-privjesci stari pet-šest godina, dakle da potječu iz vremena kad su na čelu Županije bili HDZ-ovi župani…» (Feral Tribune, 22. veljače 2003., D. Hedl)

Privjesak u kojemu je Feralov propagator prepoznao «U» oblikovano je poput stezaljki kakve se koriste u građevinarstvu za sastavljanje cjevastih konstrukcija, s obujmnicom u obliku strašnoga U, odnosno obloga A kada se okrene naopako. Slučaj je još ozbiljniji ako se zna da će se inkriminirani privjesak s vremenom zamijeniti s nekim poželjnijim oblikom, ali grb nalik zloglasnom «U», što se koči na vratima službenoga vozila, svakako nema tako svjetlu budućnost.

Vjerodostojnost: Može li se u u ovome «istraživanju» prepoznati dugačka ruka srpske propagande. Vražje «U» zapelo je za oko dežurnome propagandisti Dragi Hedlu, bivšem osječkom partijskom ideologu, partijskom sekretaru, pa društveno-političkom radniku, uredniku u osječkom «Glasu Slavonije» i danas tzv. demokratskome novinaru. Uz partijsku naobrazbu, poslije 1990. stekao je i specijalizaciju u Londonu, organiziranu u okrilju tzv. nevladine organizacije, s područja specijalnoga javnoga komuniciranja.

Propaganda 4: Skrivani dokumenti

Dugačka ruka srpske propagande trajno provodi stigmatizaciju Hrvata, jednostrano usmjeravajući tako pozornost primatelja informacija samo na tamnu stranu hrvatske «desne» povijesti, skrivajući svjetlu stranu «lijeve» povijesti.

«U poratnoj Jugoslaviji bili su skrivani mnogi dokumenti koji otkrivaju povijesne događaje, dok su istodobno tumačenja povijesti krojena tako da bi se udovoljilo suvremenim ideologijama. Tako je širok antifašistički pokret pripisan Srbiji, dok je istovremeno negirana srpska kolaboracija s nacistima. Naglašavana je nacistička kolaboracija u ostalim dijelovima Jugoslavije (posebno u Hrvatskoj), dok je pokret otpora obezvrijeđen. Takav revidiran srpski pogled na rat širen je po svijetu kroz mrežu jugoslavenskih veleposlanstava, konzulata, kroz poslovne i razne profesionalne forume. Tako su oblikovani i zapadni pogledi na jugoslavensku povijest.

U želji da utječe na zapadne političare i umiri međunarodni bijes, srpska informacijska kampanja devedesetih godina promiče svoje ratne napore kao opravdane. Bit je srpske propagande prikazivanje srpskih neprijatelja, posebice muslimana i Hrvata, kao opasnosti za Srbiju i za cijelu europsku civilizaciju. Tako Beograd govori o «islamskoj prijetnji» u Bosni i Hercegovini gdje vjerskog fundamentalizma nikad nije bilo, i optužuje Hrvatsku za fašizam, iako je pokret otpora u Drugom svjetskom ratu bio najsnažniji baš u Hrvatskoj» (Cohen,P.J.: Tajni rat Srbije:Propaganda i manipuliranje prošlošću, Zagreb, 1997./196)

Propaganda 5: Nedopuštena srpska propaganda

«Vlada Franje Tuđmana često je uspoređivana s vladom NDH i prikazivana kao nastavak fašističke vlade iz II. svjetskog rata… Stigmatizacija hrvatskog naroda bila je u području nedopuštene propagande».

(Iz vještačenja Renaulda de la Brossa, francuskoga stručnjaka za propagandu, o dugogodišnjoj propagandi na prostoru bivše SFRJ i poslije, pred Haaškim sudom za suđenja bivšem jugoslavenskome predsjedniku Slobodanu Miloševiću, 19.svibnja.2003., Hina)

Propaganda 6: Sjećanja jednoga oznaša

Kosturi koji su prošlog tjedna otkriveni u masovnoj grobnici kod Ptuja pripadaju Hrvatima koji su uspjeli pobjeći iz kolona "Križnog puta" ali su kasnije uhvaćeni i predani 3. armiji jugoslavenske vojske, izjavio je za mariborski list "Večer" od utorka Zdenko Zavadlav, nekadašnji pripadnik OZNA-e.

"U dvorcu Borl bilo je zapovjedništvo 3. armije jugoslavenske vojske koja je tamo došla nakon oslobođenja. Sastavljena je bila uglavnom od kninskih i dalmatinskih Srba, a u rovovima oko dvorca ubijali su hrvatske domobrane, ustaše i civile", kaže Zavadlav. "Kod Borla su ubijani oni koji su se probijali prema austrijskoj granici, a nisu bili uključeni u križni put. Slovenska OZNA i KNOJ ubijali su slovenske domobrane, a kad bi uhvatili Hrvate, predavali smo ih 3. armiji", sjeća se Zavadlav, u ono vrijeme zamjenik načelnika OZNE za mariborsko područje.(Hina, 20. svibnja 2003.)

Gospodin Zavadlav u razgovoru za «Jutarnji list» 25. svibnja 2003. na pitanje tko je naredio ubojstva zarobljenika nije nikoga imenovao već je rekao da je naredba došla s vrha. O zločinima pobjednika nakon Drugoga rata Zavadlav je svjedočio u Sloveniji početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, a i objavio je knjigu Sjećanja jednoga oznaša.

Zašto je naredba o pokolju zarobljenika došla s vrha (na kojemu je svakako bio Josip Broz a možda i neki drugi …) i zašto je informacija o tome skrivana pola stoljeća a još i danas nije ta istina prihvaćena niti u nas povijesno valorizirana. Evo jednoga od objašnjenja te teške šutnje:

Nakon rata Britanci su nasilno izručili desetke tisuća «Jugoslavena» iz Bleiburga u Austriji. To je dovelo do pokolja mnogih izručenih Hrvata, muslimana i Slovenaca pa čak i stanovitog broja četnika; pokolje su izvršili komunisti. «Bleiburški» masakri iz svibnja i lipnja 1945. godine imali su manje veze s kažnjavanjem suradnika okupatora (većina su žrtava bili nevini seljaci), a više sa zavođenjem državnog terora kako bi se komunistima osigurao poratni monopol na vlast. Masakri su poslužili i drugom cilju Titove Komunističke partije: srpskim četnicima, koji su se uzdigli u partizanskim redovima pred sam kraj rata, pokolji – prvenstveno srpski nagon za puštanjem krvi – pomogli su učvrstiti privrženost Srbije komunističkom pokretu kojemu se Srbija uglavnom bila suprotstavljala. Bez srpske privrženosti partiji ne bi bilo moguće uspostaviti jugoslavensku federaciju pod komunističkim okriljem. Tito je učinio i daljnji ustupak Srbiji proglašavajući ponovno Beograd administrativnim središtem komunističke Jugoslavije. ( Cohen, P.J.: Tajni rata Srbije: Propaganda i manipuliranje prošlošću, Zagreb 1997./25)