Marketing komunističke dogme

Ustašoidna karma prati Hrvate od Drugoga svjetskog rata kao činjenica o neuspjelom projektu Nezavisne Države Hrvatske - praćenom zločinima, gubitkom državnoga teritorija, ne demokratskim ustrojem, završavajući rat na strani gubitnika - i političkim montažama o ustaškoj orijentaciji časnih Hrvata, nekada političkih protivnika a danas i domoljuba, pa i cijeloga naroda. Iz pera komunističkih publicista-ideologa sustavno se provlačila laž da prošlost (ustaše) živi u sadašnjosti kako bi se nametnula srpska politika kao dominantna i jedina koja je «čista», bez znakova suradnje s fašistima. Pri tome se vješto sakrivala činjenica o Nedićevoj Srbiji, četnicima, o tome da su Srbi, a ne Hrvati, podigli prvi koncentracijski logor (Bileća) i da su srpski komunistički ideolozi predvodili ubijanje Hrvata nakon rata kod Bleiburga i na križnom putu (prema procjenama stradalo je 250.000 osoba, Hrvatski opći leksikon, 1996.), u emigraciji, po hrvatskim zatvorima.

Ustašoidnost Hrvata dokazivana je na simbolima (osamdesetih godina prošloga stoljeća povučena je iz prodaje kutija žigica sa slikom velikoga slova U), hrvatskim riječima, ustašoidnost je izjednačena s domoljubljem zvanim nacionalizam pa su domoljubi tretirani kao politički kriminalci. Sve je to bio i jeste dio političkoga marketinga kojega su podržavali komunistički ideolozi i njihovi sljedbenici, javni mediji i institucije te su tako prisiljavali časne Hrvate na gubitak dostojanstva, slobode, vizije i želje za napretkom putem borbe mišljenja, ideja, programa, projekata. Tako je rođena hrvatska šutnja.

Komunistička partija u taj je projekt uložila monogo novaca, odgojila generacije diplomata, političara i poslovnih ljudi, sveučilišnih predavača i novinara kojima rok trajanja nije prošao. Jugoslavenske tajne službe širile su zadah ustašoidnosti među iseljenim Hrvatima, osnovale su tvrtke u inozemstvu koje su promicale komunističke ideje i financirale prljave poslove. Danas je lagano naći saveznike u Europi među tzv. lijevim strankama i pojedincima, posebno novinarima, koji napadaju samo fašizam a nikada ili rijetko komunizam. Tako je i nastao povijesni paradoks da se u medijima više napada nacionalsocijalizam (nacizam) nego komunizam, premda je crna statistika zabilježila približno 100 milijuna žrtava komunizma i otprilike 25 milijuna žrtava fašizma. Naravnom, medji i drugi pokretači javnoga mnijenja trebali bi se boriti protiv oba zla tako da povijesne činjenice pretvaraju u znanje, a ne da nesimetričnim informiranjem zadovoljavaju političke ciljeve nekih centara moći. Podsjetimo se samo da je na pokop ne demokratski izabranom Josipu Brozu, predsjedniku krvavih ruku, došlo stotinjak svjetskih državnika, a demokratski izabranom Franji Tuđmanu samo jedan!

Planetarna medijsko-manipulatorska scena nije promašila Hrvatsku. Procjenjuje se da je među hrvatskim novinarima, kreatorima javnoga mišljenja, početkom devedesetih bilo 150 agenata jugoslavenskih i drugih tajnih službi. U domaćem tisku objavljeno je da je predsjednik Hrvatskoga novinarskog društva u dva mandata agent njemačke tajne službe, da su u tjednicima «Globusu» i «Nacionalu» vodeća pera bili ili jesu pripadnici domaćih ili stranih agentura. I nikomu ništa.

Uglavnom, takva nesimetričnost informacija dovela je do toga da Hrvati i danas nose teret poražene prošlosti, dok su Srbijanci prikrili takav dio prošlosti i uz pomoć velesila grade svjetlu budućnost - premda su započeli i izgubili rat protiv Hrvatske (1990.-1998.) i prouzročili još nekoliko lokalnih ratova. Partizani i komunisti ostali su dobri dečki.

Je li to sve baš tako ili se radi o pogriješnim procjenama, zamagljenim naočalama i lošem iskustvu? Budite strpljivi, pročitajte priču iz pera švedskoga diplomate Erika Pierrea. Mogla bi biti inspirativna.

London se nadao srpskom upravljanju Balkanom

Balkanom je odviše teško upravljati. Jedini koji tu mogu održavati red su Srbi. Zato je na dulji rok važno da se njihove mogućnosti u tom pogledu ne smanjuju. Tu sam britansku prosudbu tijekom moga boravka u Bosni imao prilike neposredno čuti u slobodnim razgovorima s visokim diplomatima i časnicima a i od drugih kolega, koji su čuli slična mišljenja. Bilo je to osnovno uvjerenje u Whitehallu i kroz taj se filter stalno pretakala britanska politika na Balkanu za vrijeme Majoreve vladavine. Nijedna knjiga nije ojačala više taj moj dojam od one Brendana Simmsa Unfinest Hour. Britain and the Destruction of Bosnia (Allen Lane, 461 s.). U toj knjizi navodi se i bivši britanski veleposlanik u Parizu, Reginald Hibbert, koji kaže da je u Londonu vladalo mišljenje da je unutar Jugoslavije Srbija ta, koja drži ključ stabilnosti na Balkanu.

...Mnogi izvan kruga simpatizera oko Johna Majora bili su neko vrijeme gurnuti u stranu. Europski dnevni red krize na Balkanu bio je u rukama vlada u Londonu i Parizu a mogućnosti drugih da na to utječu bile su ograničene. Samozadovoljstvo Majora i Hurda te njihovih trabanata bilo je teško probavljivo i unutar vlastitih redova. Jedna izjava Margaret Thatcher je znakovita. Bosansko-krajinskosrpska strana bila je vrlo blizu osvajanja enklave Bihać u studenom 1994., odnosno u vrijeme kada je i ona po odluci Vijeća sigurnosti bila sigurnosna zona. Srpska je strana prekršila zabranu letenja pa se zahtijevalo da NATO odgovori bombardiranjem, što je bilo sasvim u skladu s načinom na koji je britanski veleposlanik branio formulacije u odluci Vijeća sigurnosti. London je, međutim, uspio manevrirati stvar tako da je aerodromu Udbina, u području Krajine pod kontrolom Srba, oštećen samo manji dio uzletišne staze. To je navelo Thatcher da kaže: «Ovo se događa u srcu Europe a NATO bez učinkovite akcije nije više vjerodostojan. Treba pružiti otpor srpskim napadačima. To nije mišljenje nego činjenica. Nikada nisam čula nešto tako apsurdno kao da ćemo, kada se provodi jedan zračni napad, 'bombardirati samo uzletišnu stazu'. U napadu se naravno uništava cijeli aerodrom». Bila su obećana bombardiranja i u Bihaću ali ih je general Michael Rose, šef snaga UN-a u Bosni 1994. zaustavio, vjerojatno na zapovijed iz Londona. Njime je gotovo dnevno na udaljenost upravljala šefica političkog odjela u britanskom Foreign Officeu putem direktnog telefona u uredu.

...Ne iznenađuje da je tadašnji glavni tajnik NATO-a Manfred Wörner već godinu dana ranije privatno rekao (a to je objavljeno nakon njegove smrti): «Sa čime se vi to bavite? To nije ništa drugo nego skrivanje stvarnosti kako bi se Srbima omogućilo da pobijede a NATO će se kritizirati da se to događa».

...Važan dio politike Majoreve vlade bio je usmjeren i da srpsku i bosanskosrpsku vojsku opiše kao nepobjedive. Kada je pri tome naišla na nevjericu, iskazala je mišljenje da bi vojna intervencija sasvim moguće mogla dovesti do trećeg svjetskog rata i pri tome usput povukla usporedbe s hicima u Sarajevu 1914. U tom je svjetlu očigledna sklonost Rosea i Owena da podupru srpske interesa još razumljivija. Oni su jednostavno bili usmjeravani čvrstom rukom Whitehalla u Londonu, i to većim dijelom od djelotvorne šefice političkog odjela u Foreign Officeu (FCO). U svezi toga zanimljivo je zabilježiti da su nakon pada Majoreve vlade 1997. i Douglas Hurd i šefica političkog odjela u FCO bili namješteni u jednoj od najvećih londonskih banaka sa zadaćom da pokušaju sanirati ekonomiju Srbije pod Slobodanom Miloševićem, koji je vrlo brzo dobio kredit od 20 milijuna funti.

(Erik Pierre u Svenska Dagbladet, 12.2.2002., preveo Branko Salaj)

Sapienti sat (pametnomu dosta).