Obrana pred Državnim sudom za zaštitu države u Beogradu

Državni tužitelj beogradskoga Državnog suda za zaštitu države Nikola Manojlović 25. rujna 1929. podigao je optužbu protiv Andrije Hebranga i četvorice komunista iz istražnog zatvora Sudbenog stola u Zagrebu.
U optužnici protiv Andrije tvrdi se:

1. da su kod njega pronađeni određeni komunistički dokumenti;
2. da je autor teksta "Plan rada", smjernica za organiziranje komunističkih ćelija;
3. da je zajedno s Vranešom i Horvajem nabavljao i širio određenu komunističku literaturu, pisao i umnožavao razne komunističke letke, rezolucije, okružnice, a u svrhu širenja komunizma i uvjeravanja drugih da treba promijeniti politički i socijalni poredak u našoj državi nasiljem ili ma kojom vrstom terorizma;
4. da se vratio u Zagreb prije nego što je minuo rok izgona od pet godina.

Obrana Andrije Hebranga 11. studenoga 1929., rukopis ima 12 stranica:

Gospodin državni tužilac optužuje me uglavnom zbog dvije stvari i to: radi koverte i njenog sadržaja i nekog plana rada koji je nađen u Vranešovom sanduku, a za koga optužnica tvrdi da je pisan mojom rukom. I jer na te dvije stvari leži cijelo težište optužnice - je ću se zbog toga uglavnom i ograničiti samo na njih, pošto se ostalim materijalom koji se u optužnici nabraja i dovodi sa mnom u vezu nemam ništa zajedničkog, što će se, vjerujem, ustanoviti i tečajem ove rasprave. Pođe li mi za rukom da pobijem navode optužbe glede plana rada, tada sam ujedno obezvrijedio i ostale inkriminirane stavke koje mi se u grijeh upisuju, a koje su u tijesnoj uzajamnoj vezi s tezom g. vrhovnog tužioca, da je dotični plan rada pisan mojom rukom. 
Suoptuženike - sa kojima me je optužnica povezala - nisam ranije uopće poznavao niti sam pak bio s njima u ma kakovoj vezi, pa prema tome nisam niti mogu imati bilo kakovog udjela u radu koji im se u optužnici imputira. Poslije ove konstatacije ostaje jedino koverta koja me tereti, a koja je pronađena u mom džepu prilikom hapšenja, pa ću zbog toga u prvom redu govoriti o tome, kako sam do nje došao, dok ću se kasnije pozabaviti s planom rada i ostalim stvarima koji su sa njime u vezi.
Kritičnoga dana, tj. 7. rujna prošle godine, doputovao sam osječkim jutarnjim vlakom oko 7 sati u Zagreb, gdje sam namjeravao posvršavati neki privatni posao, da bi istu veče, po obavljenom poslu, produžio put za Beograd, kuda sam trebao ići trgovačkim poslom. Odmah sa kolodvora odvezao sam se ravno k sestri u stan da se malo odmorim i uredim, a potom sam se uputio u grad da obavim posao radi koga sam i odsjeo u Zagrebu.
Ja sam naime 8. srpnja prošle godine bio izgnan po zagrebačkoj policiji iz Zagreba na pet godina, pa kako mi prilikom izgona nije policija pružila mogućnost da uredim svoje stvari i reguliram ranije preuzete obveze, bio sam prisiljen da se usput svratim u Zagreb i tako uredim obveze, koje više nisu trpjele odlaganja. 
Idući tako da obiđem tvrtke sa kojima sam do izgona stajao u poslovnoj vezi, došao sam i do univerziteta, gdje se u to vrijeme, čini mi se, održavala neka skupština sveučilišne omladine. Tu sam zastao na momenta da čujem o čemu se radi. I tek što sam stajao nekoliko sekundi nenadano mi se pridružio Vraneš i upitao kada i od kuda sam došao. Ali tek što smo izmijenili nekoliko riječi rekao sam mu da nemam vremena, jer da imam mnogo posla kojeg moram do na veče obaviti, pa ako želi možemo se pred veče, kad obavim posao - sastati. Naš razgovor potrajao je po prilici oko pet časaka, na što sam ja otišao, zakazavši prethodno novi sastanak između 7 i 8 sati na veće pred Kazalištem. Poslije podne po obavljenom poslu sjeo sam na tramvaj koji vozi prema Kazalištu, da bi tamo stigao u zakazano vrijeme. Vozeći se tako stigao sam do ugla Ilice i Frankopanske ulice, gdje tramvajska pruga zaokreće prema Kazalištu. Tu na uglu kod kavane "Croatie", na mjestu gdje se nalazi tramvajsko stajalište, nalazila se oveća grupa ljudi. Kad je tramvaj stao neki ljudi od te grupe ušli su u njega, dok su neki ostali dolje. Ja sam u tramvaju razgovarao sa dva gospodina o zadnjim političkim događajima. U to je i tramvaj već krenuo. Odmah iza toga što je tramvaj pošao čuo sam da me netko viče. Okrenuvši se opazio sam kako jedan čovjek, koga poznam iz viđenja, trči za tramvajem i pruža u ruci list. Kako sam stajao na platformi zadnjih kola ispružio sam ruku, nagnuvši se nazad te sam dohvatio list. Letimično sam pogledao u kovertu ne bi li po rukopisu prepoznao tko mi piše, ali pošto na njoj nije bilo ništa napisano, upitao sam ga tko mi je list poslao. No pošto je tramvaj u tom međuvremenu povećao brzinu on je zaostao, pa uslijed buke tramvaja, a nešto zbog udaljenosti nisam mogao pravo razumjeti što je odgovorio. Vidio sam mu po ustima da nešto govori. Čini mi se da je rekao: spremi! Stavio sam list u džep i nastavio razgovor sa spomenutom gospodom sve do Kazališta, gdje sam napustio tramvaj. Izašavši iz tramvaja našao sam Vraneša gdje već čeka pred Kazalištem sa novinama u ruci. Odmah smo se sporazumjeli da odemo zajedno na večeru. Šetajući u razgovoru stigosmo do lokala, gdje smo odlučili večerati. I tu u gostioni zadržali smo se poslije večere oko dva sata u razgovoru i čitanju novina. Oko pola deset napustili smo lokal i laganim hodom pošli prema kolodvoru. Kad smo stigli u blizinu njegovog stana pozvao me da svratimo u Gundulićevu ulicu 50 da vidi da li mu se povratila zaručnica iz Maribora, koja je bila otputovala da u bolnici posjeti svoju bolesnu majku. Kod njenog odlaska u Maribor, rekla je, da će se povratiti u pet sati popodne, a ako ne bi dospjela na taj vlak, tada se vraća u deset sati naveče. Ujedno mi je rekao da će me, u slučaju ako mu se zaručnica nije povratila, otpratiti na kolodvor i tamo sačekati dolazak mariborskog vlaka. U stanu smo se zadržali svega minutu-dvije, a zatim izašli na ulicu i pošli prema kolodvoru. Idući prema kolodvoru tek što smo se od stana udaljili koji 150 koračaja, na jednoć nas iza leđa, bez riječi, pograbiše detektivi i proglasiše uhapšenima. Jer mene niti jedan od njih nije poznavao, pitaše me tko sam, a kad sam im odgovorio odmah su tu na ulici izvršili ličnu premetačinu, oduzevši mi lisnicu s novcem, legitimacijama i nekoliko trgovačkih dopisa zajedno s listom, kojeg sam dobio u tramvaju, a kojeg do tada još nisam otvorio. Sve od mene oduzete stvari spremio je u džep detektiv Cividini, a potom nas odvedoše u Vranešov stan, gdje su izvršili premetačinu. Odmah čim mi je oduzeta koverta, upitao me detektiv Cividini kakav je to list, na što sam mu odgovorio isto što, što sam čas prije ponovio. Došavši u stan detektivi su odmah otpočeli sa premetačinom. Ja sam s detektivom Pavlovićem ostao u sobi, dok je Vraneš s ostalom dvojicom otišao u ostale nusprostorije. Nakon desetak časaka vratili su se u sobu noseći jedan sanduk sa knjigama i ostalim stvarima. Po obavljenju premetačine zadržali smo se u stanu još kojih pola sata, čekajući dolazak Vranešove zaručnice. Ali kako je vlak imao veće zakašnjenje detektivima je to čekanje dosadilo, pa su odlučili da napustimo stan, naredivši prije toga sestri Vranešove zaručnice da sačeka kod kuće sestrin dolazak, a kad dođe da obje zajedno dođu na policiju. Poslije te odluke napustio je Cividini stan, kamo se poslije kraćeg vremena povratio zajedno s policijskim autom, kojim smo otpremljeni na policiju. Za vrijeme vožnje detektivi su sjedili naprijed sa šoferom, dok sam ja i Vraneš bili zatvoreni s jednim stražarom u autu otraga. Došavši na policiju detektivi su se kraće vrijeme skanjivali, što i kako da otpočnu. A jer se u sobi, gdje smo mi bili, nalazilo mnoštvo knjiga i ostalih stvari, što su prijašnjih dana zaplijenili, morali su načiniti malo mjesta po stolovima. Kad su načinili mjesta stali su iz sanduka vaditi stvari i slagati ih po stolovima, kako bi si olakšali posao kod popisivanja. No taj posao se otegao dosta dugo, jer je u sanduku bilo mnogo stvari, pa i takvih koje detektivi nisu mogli pročitati. Tek oko pola noći došla je na policiju Vranešova vjerenica i njezina sestra, pošto je mariborski vlak imao veliko zakašnjenje. One su morale počekati još oko pola sata dok se nije obavio popis stvari. A kad je popis bio gotov detektivi su nam dali na potpis zapisnike. Mi smo zapisnike potpisali bez riječi, a poslije nas potpisale su iste i Anka i Julka Šaban, kao svjedoci. Ovom zgodom odmah podvlačim da mi prilikom potpisa zapisnika nije predočen sadržaj koverte, a isto tako niti svjedocima. Moj zapisnik o premetačini pisao je Cividini za istim stolom na kome se nalazio materijal iz Vranešovog sanduka, a koji je bio udaljen od mene 3-4 metra, pa tako nisam bio u stanju da vidim kad je otvorio kovertu i što je iz nje izvadio. Oko pola jedan stavljeni smo nas dva u zatvor, dok su sestre Šaban puštene kući.

Odmah kod potpisivanja zapisnika primijetio sam da sve stvari, što se u popisu nalaze, nijesu mogle biti u koverti koja je kod mene nađena, pošto je ista bila debljine običnog lista. No ja sam ipak odlučio da bez riječi potpišem zapisnik, kako bi izbjegao batinama, koje su u to vrijeme već obilato dijeljene na zagrebačkoj policiji. A to sam učinio i zbog toga, što je Vraneš već kod našeg hapšenja na ulici bio tučen od detektiva Novaka, i što su nam već u stanu kod premetačine, pred Julkom Šaban, prijetili da će nas tući kad stignemo na policiju. Pošto je cijela stvar tekla kako sam to gore opisao, odlučio sam da potpišem zapisnik, jer sam držao da ću se na sudu lako moći braniti, pošto kod premetačine i popisa stvari nisu bile ispunjene sve zakonske formalnosti, jer detektiv nije pred menom i svjedocima otvorio kovertu i konstatirao što je u njoj bilo i konačno jer ju je nosio sa sobom u džepu i onda kad je napustio stan i otišao po auto. Sve te okolnosti bile su odlučujuće kod potpisivanja zapisnika o premetačini.
Nekoliko dana prije mog hapšenja donosila je građanska štampa dnevno vijesti iz svih većih mjesta u zemlji o premetačinama i zatvaranju radničkih sindikalnih organizacija, o zapljenama arhiva, hapšenju i progonima sindikalnih funkcionara i radnika itd. Tih dana, kako sam iz novina bio saznao, izvršila je i zagrebačka policija premetačine u sindikalnim organizacijama. I tek 4-5 dana poslije mog hapšenja, kad sam bio prvi puta saslušan, prozreo sam namjeru policije. Kod tog saslušanja, koje je vršio nadzornik detektiva Rimay, već nije išlo sve onako glatko, kao sa zapisnikom o premetačini. Prilikom tog saslušanja držao je Rimay u ruci neki ispisani papir te me upitao, da li znam kome on pripada, a ujedno mi je spomenuo imena nekih ljudi, koje ja ne poznam. Kad me je zapitao za kovertu ispričao sam mu ono što sam čas prije i ovdje rekao. Na to je on sastavio saslušanje bez da me je išta pitao. Prije nego li sam ga potpisao tražio sam da mi ga pročita. Bio sam iznenađen kad sam čuo da se u saslušanju nalaze i one stvari o kojima ranije nije uopće bilo riječi, niti sam ih ja rekao. Nadzornik detektiva je naime unio u saslušanje da sve kod mene odnosno u koverti pronađene stvari pripadaju sindikalnim organizacijama. Razumije se da takovo saslušanje nisam mogao potpisati prvo zbog toga što mi sadržaj koverte nije bio pokazan, a drugo zato jer niti sam znao što je u njoj bilo i tko je pisao. Tog momenta bilo mi je sve jasno. Cijeli ovaj postupak sa kovertom i njenim navodnim sadržajem, kao i ovaj sa saslušanjem otkrio mi je tendenciju policije i ja sam bio odlučio, da ne budem oružje u njenim rukama. Bilo mi je jasno da policija ide za tim da pomoću navodnog materijala u koverti i mog priznanja kompromitira radničke sindikate, kako bi s jedne strane bar nekako mogla opravdati učestale i pooštrene progone, dok bi s druge strane na osnovu takovog priznanja imala mogućnost da iskonstruira razbijanje radničkih organizacija. Ako sam već potpisao zapisnik o premetačini, gdje se uglavnom radilo o mojoj koži, to ovoga puta, kad se preko mene gađalo sindikalne organizacije nisam mogao učiniti. Nisam mogao da preuzmem na sebe odgovornost za raspuštanje sindikata, pa sam odlučio da takovo saslušanje ne potpišem pa ma što se dogodilo. Upala mi je u oči činjenica, da nadzornik detektiva ostalom dijelu saslušanja nije posvetio gotovo nikakve pažnje, pa sam i ja stoga svu pažnju posvetio baš onom dijelu saslušanja, gdje je bila riječ o sindikatima. Uporno je insistirao na tome da saslušanje potpišem bez rezerve, govoreći kako onaj stav o sindikatima nema naročite važnosti. Ta njegova upornost samo je pojačala moju sumnju i učvrstila odluku da ne dam svoj potpis. Nastalo je duže natezanje oko saslušanja, u kome je nadzornik više diplomacijom nego li silom nastojao da mi iznudi potpis. Videći moju odlučnost na koncu je pristao da precrta ono, što je napisao o sindikatima, s tim, da se ostali dio saslušanja ne mijenja. Kad je ta stavka precrtana dao sam svoj potpis. 
Poslije šesnaest dnevnog policijskog zatvora predan sam sudu i tu sam iz novina saznao, da su drugi dan poslije mog hapšenja, zatvorene Julka i Ana Šaban. Držane su u zatvoru oko 10 dana, kroz koje je vrijeme policija svim silama nastojala da im iznudi priznanje, koja bi mene teretila. Policija je naime od njih tražila priznanje da sam ja Vranešov stan češće dolazio i tamo nešto pisao. Ali kako sam u njegovom stanu bio samo jednoć i to kritične večeri - one kraj svih nastojanja policije nisu mogle da me lažno terete.
Po predaji sudu očekivao sam da će se tu rasvijetliti cijela stvar sa kovertom i materijalom. Četiri ili pet dana poslije predaje sudu bio sam saslušan od suca istražitelja, kojom zgodom mi je proglašen istražni zatvor. Ali kako mi niti ovdje nije predočena koverta sa listom, koji se u njoj nalazio, već samo neke druge stvari koje sa mnom nemaju nikakve veze, smatrao sam da mi je istražni zatvor proglašen bez valjane podloge i zatražio sam odluku suda. No sud je potvrdio odluku suca istražitelja i tako sam ja ostao u zatvoru sve do danas. 
Iako je moja istraga otegnuta u nedogled, ja usprkos toga skoro deset mjeseci nisam znao zašto me policija odnosno državni odvjetnik progoni. Jer iz pitanja koja mi je postavljao sudac istražitelj nisam mogao razabrati zbog čega sam osumnjičen, a to tim više što sav materijal koji mi je bio predočen niti je kod mene pronađen niti sam ga ikada ranije vidio. Sjećam se da mi je kod predočenja ostalih stvari postavljeno pitanje i o koverti. Ja sam odgovorio da je jedna koverta pronađena kod mene, ali da ne znam što je u njoj bilo, jer mi to nije na policiji pokazano.
Istraga kod sudbenog stola potrajala je oko tri mjeseca, te je završena nekoliko dana pred Božić, kad je cjelokupni istražni materijal predan državnom odvjetništvu, da ono podigne optužnicu. Tada sam očekivao da će se stvar ubrzo dokončati. Ali nekoliko dana poslije predaje istražnog materijala državnom odvjetništvu dolazi do obrazovanja državnog suda, pa kako su zakoni, što su u vezi sa osnivanjem tog suda dobili retroaktivnu snagu, to je moj predmet poslan u Beograd i tako se moja istraga zavukla na cijelih četrnaest mjeseci. 
I tek nakon 5-6 mjeseci, što je istražni materijal ustupljen ovom sudu, saslušan sam od suca istražitelja gosp. Kopćeca. I tom zgodom sam tek saznao zašto sam sumnjičen, jer mi je pored mnogih drugih stvari predočen i prijepis nekih listova, koji su se prema policiji nalazili u koverti. I tog puta ponovio sam o koverti ono što sam rekao na prvom saslušanju. Pročitavši ga ustanovio sam, da se u njemu nalazi i ona stavka što se odnosi na sindikalne organizacije, a koja je u originalnom zapisniku prekrižena. Uočivši to odmah sam upozorio istražitelja da prijepis saslušanja nije vjeran originalu. I jer sam ja to apodiktički tvrdio - istražitelj je dao sa policije donijeti originalno saslušanje, te se kod sravnjenja uvjerio da su moji navodi istiniti. Na moj zahtjev da se i službeno, zapisnički konstatira da je u prijepis policijskog saslušanja unijeto i ono što je u originalu prekriženo - istražitelj je zapisnički ustanovio rezultat sravnjenja. Kad je kod saslušanja, koje je vršio istražitelj ovog suda bila riječ o koverti izjavio sam da niti ja, a niti svjedoci njen sadržaj nismo vidjeli na policiji. Ujedno sam zahtijevao u koliko se ne vjeruje mojoj tvrdnji - da se saslušaju svjedoci, koji su potpisali zapisnik o premetačini. Ali pošto ja s njima nisam bio suočen - ne znam da li su saslušani ili ne.
Gospodin državni tužilac interpretirajući u obrazloženju optužnice moj iskaz odnosno koverte veli, da je on neistinit i sam sobom kontradiktoran. Gosp. državni (tužilac) se međutim poziva samo na neke odlomke iz mog saslušanja koji, kad se odvoje iz cjeline, mogu konvenirati optužbi. I zaista, kad se ti odlomci odvoje iz cijelog saslušanja i promatraju sami za sebe, apstrahirajući ostali dio, tada nije teško povući sličan zaključak, do koga je došao i gospodin državni tužilac. Ali uzme li se u obzir cijeli moj iskaz odnosno koverte, kao i prilike pod kojima je ona k meni dospjela, nesumnjivo je da se tada mora doći do sasma protivnog zaključka, nego li je došao gosp. državni (tužilac). Ovime sam do sada uglavnom rekao sve što sam imao glede hapšenja i koverte, pa mi još ostaje sa se ukratko pozabavim planom rada.
Prije svega potrebno je da naglasim, da za cijelo vrijeme istrage nije nigdje i nikada bilo govora o nekom planu rada, koje je po tvrdnji optužnice pisan mojom rukom. Ne samo da o njemu nije bilo riječi za vrijeme istrage, već ni onda kada je ona kod sudbenog stola bila završena. Po završenoj istrazi, kako sam već prije rekao predan je istražni materijal državnom odvjetništvu da podigne optužnice. Odmah u početku istrage uzet mi je rukopis u nekoliko primjeraka, ali sudbeni vještaci, koji su ispitali moj rukopis, nisu mogli ustanoviti da je išta u cijelom optužnom materijalu pisano mojom rukom. Jer da su oni u svom nalazu došli do pozitivnog rezultata sigurno je da bi ja o tome bio obaviješten od suca istražitelja. I tek kada sam primio optužnicu vidio sam da je najednoč uskrsnuo i neki plan rada, pa kako je on pronađen u Vranešovom sanduku , to se i sav materijal, što se u njemu nalazio pokušava upisati meni u grijeh.
Policijska istraga nastojala je da utvrdi, da li sam ja češće dolazio u Vranešov stan, pa je u tu svrhu pozvala na suočavanje više stanara iz dotične kuće. Nitko od tih stanara nije me prepoznao, a niti su me ikada vidjeli dolaziti u Vranešov stan. Da sam u taj stan češće dolazio ili što više, kako se u optužnici tvrdi, u njemu i stanovao sigurno je da bi to policijska istraga ustanovila i onda, kad bi to vlasnik stana poricao, pošto bi me netko od tolikih sustanara bar jednom morao vidjeti tamo dolaziti, jer se njihov stan nalazi u istom hodniku gdje i Vranešov, a udaljen je jedan od drugog svega oko dva metra. Pazikuća, koji poznaje sve stanare dotične kuće tvrdio je na suočenju, da ja u tom stanu nisam nikada stanovao.
Kada ja poslije tog izgona uopće nisam bio u Zagrebu do dana kad sam uhapšen, niti sam pak znao da se u Vranešovom stanu nalazi neki komunistički materijal, razumljivo je da ja s tamo pronađenim stvarima nemam ništa zajedničko.
Iako optužnica tvrdi da su vještaci ustanovili da je plan rada pisan mojom rukom - ja ovdje podvlačim i naglašujem da nikada nikakav plan rada pisao nisam, pa je prema tome isključeno, da se u ovom slučaju radi o mom rukopisu. Ali ako su vještaci ipak ustvrdili da se radi o mom rukopisu, mogli su to učiniti jedino u zabludi, jer se po svoj prilici radi o rukopisu koji ima neke sličnosti s mojim. Ako su vještaci - nasuprot mojoj tvrdnji da ja nikada nikakav plan rada pisao nisam - ipak utvrdili da se u ovom slučaju radi o mom rukopisu, ja zahtijevam da se uzme moj rukopis zajedno s planom rada i da se dade ponovno ispitati od bilo kojih novih vještaka i uvjeren sam, da će rezultat njihovog ispitivanja dokazati moju potpunu nedužnost u toj stvari.
Prošle godine u svibnju mjesecu bio sam predan zagrebačkom sudbenom stolu zajedno s Vranešom. Tada me policija optužila kao predsjednika radničkog pjevačkog društva "Budućnost". Policija me optužila za rad "Budućnosti" jer da se tu tobože radilo o nekoj vrsti komunističke organizacije. Sud me je međutim, nakon provedene istrage pustio na slobodu, pošto je istraga ustanovila da se tu radilo o čisto kulturno-prosvjetnoj organizaciji, koja nema ništa zajedničkog sa komunizmom. Kada sam pušten ispod istrage policija me izagnala na pet godina.
Tom prilikom je također bilo riječi o nekom planu rada, koji je, kako je to policija tvrdila, nađen prilikom premetačine u Vranešovom džepu zajedno s "Mladim Boljševikom". Na temelju tog plana trebalo je iskonstruirati komunistički rad "Budućnosti". Na sudu je propala ta optužba policije zajedno sa svim ostalima, jer policija nije bila u stanju da pruži dokaza za svoju tvrdnju da je kod Vraneša pronašla plan rada. Upalo mi je u oči da gospodin državni (tužilac) navodi u optužnici da je kod Vraneša 6. svibnja prošle godine pronađen "Mladi Boljševik", dok plan rada, na kome se tada temeljila policijska prijava uopće ne spominje niti jednom riječju.
Prema svemu što sam do sada rekao proizlazi, da s planom rada, materijalom pronađenim u Vranešovom stanu kao i ostalim materijalom, što ga optužnica navodi nemam nikakve veze, a niti tako sa radnjama koje mi optužnica imputira.
Ako već može biti neke riječi o mojoj krivici ta se jedino može odnositi na kovertu. Međutim i ta krivica je vrlo problematična, pošto nigdje do danas još nije ustanovljeno što je zapravo u njoj bilo. Uvjeren sam da će se tokom ove rasprave rasvijetliti mnoge do danas nejasne stvari i da će se dokazati moja potpuna nedužnost u ovoj aferi.