Kratak
pregled hrvatske povijesti
Hrvati su jedan od starijih europskih naroda. U svojoj sadašnjoj
domovini Hrvatskoj, smještenoj između Jadranskoga mora na jugu i rijeka
Drave i Dunava na sjeveru, već su više od trinaest i pol stoljeća. Našavši
se na prostoru na kojemu su se sukobljavale osvajačke težnje dviju velikih
država - bizantske i franačke - oni u početku priznaju vrhovništvo
tih država, ali se postupno oslobađaju i uspostavljaju svoju samostalnost.
Pokrštavaju se relativno brzo, pogotovo od vremena pontifikata pape Agatona
(678. - 681.). Kao katolički narod, ostali su dosljedno odani toj vjeri i
papi tijekom cijele svoje buduće povijesti.
Živeći u svojim rodovima i župama, Hrvati su se zarana počeli
međusobno povezivati, težeći osnutku države. Već u zadnjem
desetljeću VIII. stoljeća, osnovali su svoje dvije kneževine:
Primorsku Hrvatsku i Posavsku Hrvatsku. Doba hrvatskih knezova traje od 791. do
924. Od 925. počinje doba hrvatske kraljevine, jedinstvene hrvatske države,
koja, takva, traje do 1102., kada su Hrvati, silom prilika ušli u personalnu
uniju s Madžarima, priznavajući njihova kralja kao svoga. Madžarska
(1526.) i Hrvatska (1527.) ušle su u državnu zajednicu s Austrijom (radi
zajedničke obrane od Turaka). Vladar te državne zajednice je austrijski
car, koji se posebno kruni i za hrvatsko-ugarskoga kralja. Ta se zajednica održala
sve do 1918.
Iskustvo života u državnoj zajednici, najprije s Madžarima, zatim i s
Austrijancima, poticalo je Hrvate da teže ponovnom stvaranju vlastite
nacionalne države. Hrvatska državotvorna misao, isticana i prije, osobito se
snažno oblikovala u XIX. stoljeću u ideologiji i zahtjevima Hrvatske
stranke prava.
Stjecajem nepovoljnih okolnosti, Hrvatska je nedugo nakon sloma
Austro-Ugarske, 1918., ušla u državnu zajednicu s većim dijelom ostalih
južnoslavenskih naroda. U toj novoj tvorbi, nazvanoj najprije
Kraljevstvo/Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, zatim Kraljevina Jugoslavija
(u kojoj je vladao kralj iz srbijanske dinastije Karađorđević),
Hrvati su, izloženi srpskoj hegemoniji, izrabljivani i obespravljivani, doživjeli
nova gorka iskustva. Nakon sloma Kraljevine Jugoslavije, 1941., Hrvati su
osnovali svoju Nezavisnu Državu Hrvatsku, koja se sastojala od Hrvatske te
Bosne i Hercegovine. Velika je nesreća te države bila što se morala
podrediti okupacijskim silama - Njemačkoj i Italiji, i što je, nakon sloma
Italije, vezala svoju sudbinu uz sudbinu Njemačke, te je 1945. i sama
propala.
Mnogi Hrvati sudjelovali su u antifašističkoj borbi 1941. - 1945. i
u toj borbi osnovali su i svoju Federalnu Državu Hrvatsku (1944.), koja je ušla
u sastav druge Jugoslavije, stvorene također u tom ratu. Kako je druga
Jugoslavija (nazivajući se najprije Federativnom Demokratskom Jugoslavijom,
zatim od kraja jeseni 1945. Federativnom Narodnom Republikom Jugoslavijom te od
1963. Socijalističkom Federativnom Republikom Jugoslavijom) postala
socijalistička zemlja, podvrgnuta diktaturi komunističkog jednoumlja,
Hrvati su u njoj proživljavali sve nedaće takva sustava. Teško su
podnosili centralizam, sputavanje svojih nacionalnih prava, sveopću
prevlast Srba i gušenje ljudskih sloboda.
Početak
Kronologija do 1990.
oko 614.
|
Avari su prodrli u Dalmaciju i razorili Salonu i
Epidaur, a u njihovu pohodu sudjelovali su i Slaveni (Hrvati). Bio je to i
početak doseljavanja Hrvata na istočnojadranske prostore.
|
oko 810.
|
Dvije hrvatske kneževine dobile su nove vladare. Na
čelu Primorske Hrvatske je knez Borna (“dux Dalmatiae atque
Liburniae”), a na čelu Posavske Hrvatske knez Ljudevit Posavski, sa
sjedištem u Sisku.
|
852.
|
Knez Trpimir, nasljednik kneza Mislava, osnivač
dinastije Trpimirovića, izdao je ispravu kojom splitskom nadbiskupu
dariva crkvu Sv. Jurja na Putalju. U toj latinskim jezikom pisanoj ispravi
knez Trpimir sebe naziva knezom Hrvata (dux Chroatorum), a svoju državu
- državom Hrvata (regnum Chroatorum).
|
887.
|
U pomorskom boju između Hrvata (Neretljana) i Mlečana
18. IX. kod Makarske Mlečani su bili poraženi, a poginuo je i njihov
dužd Pietro Candiano. Otada su Mlečani - radi sigurne plovidbe i
trgovine u hrvatskom dijelu Jadrana - plaćali danak vladaru Primorske
Hrvatske, knezu Branimiru.
|
925.
|
Hrvatska je postala kraljevina. Knez Tomislav,
ujedinitelj Primorske i Posavske Hrvatske, okrunio se za kralja. Održan
je i Prvi splitski sabor na kojem je - u nazočnosti kralja Tomislava
- zaključeno da se Ninska biskupija podredi Splitskoj nadbiskupiji i
da se dalje ne mogu zaređivati svećenici glagoljaši.
|
1091.
|
U svojoj težnji da zavladaju Hrvatskom, Mađari su
krenuli u osvajački pohod i zauzeli hrvatski teritorij između
Drave i Gvozda.
|
1094.
|
Mađarski kralj Ladislav I. Arpadović, zvan
Sveti, osnovao je biskupiju u Zagrebu. Prvi tada imenovani biskup te
biskupije zvao se Duh, a podrijetlom bio Čeh.
|
1097.
|
Posljednji hrvatski kralj Petar (po tradiciji zvan
prezimenom Svačić), koji je imao sjedište u Kninu, poginuo je u
boju s Mađarima na planini Gvozd. Kasnije je ta planina, njemu u
čast, prozvana Petrovom gorom.
|
oko
1100.
|
Baščanska ploča - nazvana tako po mjestu Baški
na Krku - kameni je spomenik s najstarijim hrvatskim tekstom, pisanim
glagoljicom.
|
1102.
|
U
zaključenim sporazumima (Pacta conventa), Hrvati su pristali na
personalnu uniju s Madžarima. Madžari su im zajamčili plemenske
posjede i neplaćanje danka i poreza. A oni su se obvezali da će
svako hrvatsko pleme, u slučaju rata, sudjelovati s najmanje deset
naoružanih konjanika, i to o svom trošku do Drave, a preko Drave - o trošku
kralja. Potom se madžarski kralj Koloman okrunio i za hrvatskog kralja u
Biogradu na moru.
|
1189.
|
Bosanski ban Kulin poveljom je dopustio Dubrovčanima
da slobodno i bez plaćanja danka trguju po Bosni.
|
1204.
|
Križari IV. križarske vojne zauzeli su Carigrad i
prestalo je postojati Bizantsko Carstvo, a otada zauvijek i vrhovna vlast
Bizanta nad Dubrovnikom.
|
1205.
|
Dubrovnik priznaje vrhovnu vlast Mlečana, što
će potrajati sve do Zadarskog mira 1358. U tom razdoblju Dubrovčani
su Mlečanima plaćali godišnji danak. Uz to, u tom razdoblju Mlečani
su bili knezovi i nadbiskupi u Dubrovniku.
|
1242.
|
Hrvatsko-ugarski kralj Bela IV. izdao je 16. XI. svečanu
ispravu, zvanu “Zlatna bula” (po zlatnom pečatu), kojom je
proglasio zagrebački Gradec slobodnim kraljevskim gradom.
|
1288.
|
Donesen je Vinodolski zakon, najstariji pravni spis na
hrvatskom jeziku pisan glagoljicom. Sastavila ga je komisija od 42 člana
iz devet vinodolskih općina (Novi Grad, Bribir, Ledenica, Grižani,
Drivenik, Hreljin, Bakar, Grobnik i Trsat).
|
1358.
|
Postavši samostalan grad (komuna/država), Dubrovnik
priznaje vrhovnu vlast hrvatsko-ugarskih kraljeva, plaćajući im
godišnji danak od 500 dukata, pjevajući im pohvale u katedrali tri
puta godišnje i ističući zastavu i grb Hrvatsko-ugarskog
kraljevstva. (Tako je bilo sve do 1526).
|
1409.
|
Ladislav Napuljski, sin Karla Dračkog, vidjevši
da se ne može održati na prijestolju kao hrvatsko-ugarski kralj, prodao
je Dalmaciju Mlečanima za 100 000 dukata. (Ustupljena tako Mlečanima,
Dalmacija je ostala pod njihovom vlašću sve do sloma Mletačke
Republike 1797).
|
1493.
|
Oko 8 000 turskih vojnika pod zapovjedništvom
bosanskoga sandžak-bega prodrlo je preko Hrvatske u Štajersku. Glavni im
je cilj bio pljačka. Vraćajući se iz Štajerske, pljačkali
su i razarali po Hrvatskoj. Na Krbavskom polju dočekala ih je
hrvatska vojska pod zapovjedništvom bana Emerika Derenčina i tu je
došlo do žestokog boja (9. IX.). Turci su bili jači. Izginuli su
mnogi hrvatski vojnici i plemići. Dio hrvatskih vojnika i plemića,
a među njima i ban Derenčin, bili su zarobljeni i odvedeni u
tursko ropstvo.
|
1527.
|
U Cetingradu na Kordunu (1. I.) dio hrvatskog plemstva
izabrao je Habsburgovca Ferdinanda I. za kralja Hrvatske. (prije godinu
dana, nakon Mohačke bitke, 1526., Česi i Madžari također
su izabrali Ferdinanda I. za kralja svojih zemalja).
|
1593.
|
Bosanski beglerbeg Hasan-paša Predojević ponovno
je pokušao osvojiti utvrđeni Sisak, ali nije uspio. U velikom boju
kod Siska (22. VI.) pretrpio je poraz. Tim porazom Turaka uspostavljena je
prvi put - sto godina nakon Krbavske bitke - ravnoteža na
hrvatsko-turskoj granici.
|
1671.
|
Centralističke i germanizatorske težnje
Habsburgovaca izazivale su otpor i hrvatskih i madžarskih velikaša. Među
hrvatskim velikašima osobito su se u tom otporu isticali Petar Zrinski i
Fran Krsto Frankopan. Ne dobivši izvanjsku pomoć (koju su molili i očekivali
od Francuske, Poljske i Turske), oni su pristupili pripremama za oružani
ustanak u Hrvatskoj. Kad se za to saznalo u Beču, car Leopold I.
naredio je da se uhite i izvedu pred sud. Sud ih je osudio na smrt.
Pogubljeni su 30. IV. u Bečkom Novom Mjestu.
|
1779.
|
Ugarska vlada (Ugarsko namjesničko vijeće) -
po nalogu carskog dvora u Beču - postala je zajednička vlada i
za Ugarsku i za bansku Hrvatsku, i tako je ostalo sve do 1848.
|
1790.
|
Hrvatski nunciji (izaslanici Hrvatskog sabora) u
zajedničkom Ugarsko-hrvatskom saboru u Budimu energično su se
suprotstavili zahtjevima Madžara da se madžarski jezik uvede kao službeni
i u banskoj Hrvatskoj. Oni su smatrali da će se banska Hrvatska s
latinskim kao službenim jezikom i dalje uspješno braniti i od
germanizacije i od madžarizacije. Među tadašnjim hrvatskim
nuncijima osobito su se isticali Maksimilijan Vrhovec, biskup zagrebački,
Nikola Skrelecz, veliki župan zagrebački, i Ivan Erdödy,
hrvatski ban. Braneći hrvatsku državnost i ravnopravnost Hrvatske u
zajednici s Madžarskom, ban Erdödy
je tada u zajedničkom saboru u Budimu uzviknuo: “Regnum regno non
praescribit leges” (Kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje zakone).
|
1797.
|
Nakon ukinuća Mletačke Republike, u Dalmaciji
je nastao pokret za ujedinjenje Dalmacije s banskom Hrvatskom. (Takvi
zahtjevi isticani su i poslije, osobito 1848. i 1861.).
|
1808.
|
Odlukom francuskog maršala Marmonta (31. I.) ukinuta
je Dubrovačka Republika.
|
1809.
|
Osnovane su Ilirske provincije
od skupine hrvatskih i slovenskih zemalja koje su se našle pod
francuskom vlašću. Kao administrativno-politička jedinica
Francuskoga Carstva, Ilirske provincije su postojale do 1813.
|
1835.
|
Započeo je hrvatski narodno-preporodni pokret koji
će se od 1836. odvijati pod ilirskim imenom. Na čelu tog pokreta
stajao je Ljudevit Gaj.
|
1848.
|
U banskoj Hrvatskoj bilo je više važnih događaja:
Josip Jelačić imenovan je hrvatskim banom, ukinuti su feudalni
odnosi, Hrvatski sabor prestao je biti staleško i postao predstavničko
tijelo, osnovana je samostalna hrvatska vlada (Bansko vijeće).
|
1867.
|
Nagodbom između Madžara i austrijskih Nijemaca,
Austrijska Carevina je preustrojena u dvojnu državu, nazvanu
Austro-Ugarska. Dotadašnje težnje za sjedinjenje hrvatskih zemalja
postale su, u uvjetima dualizma još manje moguće. Dalmacija i Istra
pripale su austrijskom dijelu, a banska Hrvatska ugarskom dijelu Habsburške
Monarhije. Takav ustroj te Monarhije održao se do njezina raspada 1918.
|
1871.
|
U težnji za samostalnošću Hrvatske, Eugen
Kvaternik je to pokušao ostvariti i oružanim ustankom. Njegova Rakovička
buna nije uspjela. U Rakovici je Kvaternik, s još dvojicom vođa
bune, bio ubijen iz zasjede. Nakon toga bilo je ubijeno i deset ustanika
na osnovi presude austro-ugarskog vojnoga prijekog suda.
|
1918.
|
Pri kraju Prvog svjetskoga rata Hrvatski sabor je 29.
X. raskinuo sve državnopravne odnose Hrvatske s Austrijom i Madžarskom.
Istoga dana - od južnoslavenskih zemalja koje su dotad bile u sklopu
Austro-Ugarske proglašena je Država Slovenaca, Hrvata i Srba sa sjedištem
u Zagrebu. Ta se Država 1. XII. ujedinila s Kraljevinom Srbijom u
Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca.
|
1920.
|
Hrvatska pučka seljačka stranka pod vodstvom
Stjepana Radića nije priznala monarhiju; 7. XII. prozvala se
Hrvatskom republikanskom seljačkom strankom i postala glavni
organizator hrvatskog nacionalnog i političkog otpora.
|
1928.
|
U Narodnoj skupštini u Beogradu izvršen je 20. VI.
atentat na hrvatske zastupnike. Ubijeni su Pavle Radić i Đuro
Basariček, a ranjeni Stjepan Radić, Ivan Pernar i Ivan Granđa.
Od posljedica ranjavanja umro je poslije i Stjepan Radić (8. VIII.).
Nakon smrti Stjepana Radića novi vođa Hrvatske seljačke
stranke (nazvane tako od 1925) postao je Vladko Maček.
|
1932.
|
Hrvati su se stalno i najupornije odupirali
velikosrpskoj hegemoniji u Kraljevini SHS/Kraljevini Jugoslaviji. U duhu
tog otpora nastale su i Zagrebačke punktacije (7. XI.). Njima je osuđivana
srbijanska hegemonija u jugoslavenskoj državi i isticana potreba preuređenja
te države na temelju ravnopravnosti svih njezinih dijelova i naroda.
|
1939.
|
Na osnovi sporazuma Cvetković-Maček (26.
VIII.) stvorena je Banovina Hrvatska, koja je dobila veliku autonomiju.
|
1941.
|
Njemačka, Italija i njihovi saveznici u Europi
napali su i okupirali Kraljevinu Jugoslaviju (6. - 18. IV.). U tijeku
raspada Kraljevine Jugoslavije proglašena je Nezavisna Država Hrvatska
(10. IV.).
|
1944.
|
Hrvati su u velikom broju sudjelovali i u oružanoj
antifašističkoj borbi. Osnovali su i najviše predstavničko
tijelo u toj borbi, nazvano Zemaljsko antifašističko vijeće
narodnog oslobođenja Hrvatske, koje je 9. V. u Topuskom proglasilo
Federativnu Državu Hrvatsku u sastavu Demokratske Federativne
Jugoslavije.
|
1945.
|
Nezavisna Država Hrvatska trajala je do 8. V. Njezine
oružane snage i mnoštvo civila povlačili su se prema Austriji da bi
se predali zapadnim saveznicima. U Bleiburgu (15. V.) zaustavila ih je
britanska vojska i izručila ih jugoslavenskim partizanima. Tim izručenjem
započela su ubojstva izručenih i nastavljena još masovnije na
“križnom putu” od logora do logora sve do rumunjske i bugarske
granice. U tom partizansko-komunističkom zlosilju (neposredno nakon
rata) ubijeno je nekoliko desetaka tisuća Hrvata.
|
1946.
|
Federalna Država Hrvatska - u duhu Ustava FNRJ (31.
I.) - nazvana je Narodna Republika Hrvatska (26. II.).
Alojzije Stepinac, zagrebački nadbiskup, osuđen
je u Zagrebu 18.X. na 16 godina zatvora s prisilnim radom. Taj sudski
proces i ta okrutna osuda nisu bili potaknuti stvarno kaznenim, već
izrazito političkim razlozima. Ugledni nadbiskup smetao je vladajućem
komunističkom režimu kao protivnik komunizma. U završnici tog
montiranog sudskog procesa, nadbiskup Stepinac je kazao: “…ne trebam
milost, savjest mi je mirna”.
|
1949.
|
Vođa antifašističke borbe u Hrvatskoj (1941.
- 1944.), hrvatski domoljub i ministar u vladama DFJ/FNRJ, Andrija
Hebrang, umoren je u beogradskom zatvoru Glavnjača (11. VI. ?).
Trajno je ostalo nepoznato kako je ubijen i gdje je pokopan. Njegova
“krivnja” bila je u tome što se zalagao za hrvatsku državnost, za
hrvatske narodne interese i što se suprotstavljao dogmatskoj politici
jugoslavenskoga komunističkog vrha.
|
1963.
|
Novim Ustavom SFRJ (7. IV.) u dotadašnjem nazivu
savezne države riječ “narodna” zamijenjena je riječju
“socijalistička”. Ta je promjena izvršena i u nazivima
republika. Otada se NR Hrvatska zove SR Hrvatska. Novi Ustav SR Hrvatske
donesen je 9. IV.
|
1967.
|
Odupirući se srbizaciji hrvatskoga jezika u drugoj
Jugoslaviji, Matica hrvatska, Društvo književnika Hrvatske i još 16
kulturnih i znanstvenih hrvatskih ustanova objavili su 17. III.
Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika.
|
1970.
|
Blaženi Nikola Tavelić proglašen je svecem
(kanoniziran je 21. VI).
|
1971.
|
U Hrvatskoj je ojačao nacionalni pokret (poslije
nazvan Hrvatsko proljeće), koji se zalagao za veću državnost
republika, za potpuni nacionalni identitet, za nacionalnu ravnopravnost i
za “čiste račune” u federaciji. Političkim udarom
jugoslavenskog komunističkog vrha (1. i 2. XII. u Karađorđevu)
izvršen je slom Hrvatskog proljeća.
|
1972.
|
Komunistička represija, usmjerena protiv sudionika
Hrvatskog proljeća provodila se vrlo okrutno. Mnoštvo Hrvata
smijenjeno je s dužnosti ili otpušteno s posla, a mnogi su uhićeni
i osuđeni na zatvorske kazne. Pojačano je emigriranje iz
gospodarskih, a znatno i iz političkih razloga.
|
1974.
|
Donesen je novi Ustav SFRJ (21. II.) koji sadrži i
konfederativne elemente. Donesen je i novi Ustav SR Hrvatske (22. II.),
kojim je ozakonjena i hrvatska himna “Lijepa naša domovino”.
|
1980.
|
Umro je Josip Broz Tito, dugogodišnji komunistički
vođa i predsjednik jugoslavenske države, rođen u Hrvatskom
zagorju, u katoličkoj i hrvatskoj obitelji. Kao državnik imao je
znatan ugled u svijetu, koji je stekao svojom ulogom vođe u antifašističkoj
borbi u okupiranoj Jugoslaviji 1941-1945. Kao vođa i čovjek imao
je velikih mana: bio je vrlo sklon osobnoj vlasti, zatvarao je i ubijao
svoje protivnike, podržavao je nacionalni unitarizam, protivio se
hrvatskoj državotvornoj ideji, podupirao je bezvjerstvo, onemogućavao
je slobodan razvoj demokracije, pridonosio je kultu vlastite ličnosti.
|
1983.
|
Leopold Mandić je proglašen svecem (kanoniziran
je 16.X.).
|
1989.
|
Počelo je - u još poluileganim uvjetima -
osnivanje nekomunističkih političkih stranaka.
|
1990.
|
Odgovarajućim promjenama i dopunama Ustava SR
Hrvatske, Hrvatski sabor je omogućio uvođenje političkog višestranačja
(11. I.), ukinuo odredbu kojom je Savez komunista bio pozicioniran kao
vodeća politička partija (13. II.) i stvorio zakonsku osnovu da
predstojeći općinski i saborski izbori budu neposredni, tajni i
višestranački (14. II.).
Višestranački općinski i saborski izbori u
Hrvatskoj - prvi put nakon Drugoga svjetskog rata - održani su u prvom
izbornom krugu 22. IV. i u drugom izbornom krugu 6. V. Hrvatska
demokratska zajednica, kao nekomunistička stranka, pobijedila je u
tim izborima.
Konstituiran je višestranački Hrvatski sabor
(30.V.).
Donesene su promjene u Ustavu SR Hrvatske (25. VII.)
kojima su uklonjena ideološka označja: izostavljena je riječ
“socijalistička” iz naziva republike, uklonjena je crvena
zvijezda petokraka iz hrvatske zastave, dotadašnji grb zamijenjen je
novim, hrvatskim povijesnim grbom.
Donesen je novi Ustav Republike Hrvatske (22. XII.).
Republika Hrvatska (prema članu 140) ostaje u sastavu SFRJ do novog
sporazuma jugoslavenskih republika ili dok Hrvatski sabor ne odluči
drukčije.
|
Početak
Nastanak
samostalne i suverene Republike Hrvatske
Kronološki pregled 1991. - 1996.
Ni druga, socijalistička Jugoslavija nije se mogla trajno održati;
morala se raspasti i nestati što zbog svoga socijalističkog sustava (koji
nije imao budućnosti), što kao višenacionalna zajednica u kojoj nije bilo
nacionalne ravnopravnosti. Osim toga, Jugoslaviju su sačinjavala dva teško
spojiva svijeta, različita po svom vjerskom, kulturnom i civilizacijskom
ustroju: jedan je svijet - pravoslavni, istočno od Drine (čiji je
glavni eksponent Srbija), stoljećima okrenut europskom pravoslavnom istoku;
drugi je svijet - katolički, zapadno od Drine (čiji je glavni
predstavnik Hrvatska), stoljećima okrenut europskom katoličkom zapadu.
Teška gospodarska i politička kriza potresala je drugu Jugoslaviju
i prije i nakon Titove smrti. Ta je kriza, među inim, uvjetovala i vrlo
brojnu gospodarsku i političku emigraciju (osobito iz Hrvatske). U
Jugoslaviji i u inozemstvu bilo je mišljenja da se postojeća jugoslavenska
kriza može riješiti gospodarskim i političkim reformama. U tom je duhu
pokušao djelovati Ante Marković, posljednji predsjednik savezne
jugoslavenske vlade, ali nije uspio jer se pokazalo da se ta savezna državna
tvorevina (Jugoslavija) ne može ni popraviti, ni prepraviti, da se urušava i
da joj predstoji rušenje.
U svakoj od šest jugoslavenskih republika razmišljalo se - u vrijeme
tog urušavanja savezne države - što i kako dalje. Politički
najanakronija, najnerelanija i najneprihvatljivija razmišljanja o daljnjem
nastavku života jugoslavenske države potjecala su iz Srbije. Srbijanski političari,
komunisti, htjeli su da se održi Jugoslavija, jer su željeli - kako su
isticali - da njezinim održanjem “svi Srbi budu u jednoj državi” i da se u
toj državi, kako su zagovarali, poštuje načelo: “jedan čovjek -
jedan glas”. Navikli i u prvoj (kraljevskoj) i u drugoj (komunističkoj)
Jugoslaviji da pod jugoslavenskim imenom države ostvaruju velikosrpsku
hegemoniju, Srbi su željeli i nastojali da tako bude i dalje. Kako je u
Jugoslaviji bilo najviše Srba, oni su svoju daljnju prevlast lukavo nastojali
osigurati načelom: “jedan čovjek - jedan glas”. Razumije se da se
ostali narodi u Jugoslaviji nisu mogli s time suglasiti. Osjećajući
taj otpor nesrpskih naroda, Srbi su prijetili i silom. Računali su pritom i
na jugoslavensku vojsku, u kojoj su zapovjedne dužnosti obavljali pretežno
Srbi.
Velikosrpska propaganda, dirigirana iz Beograda, učvršćivala
je velikosrpske težnje među Srbima i u Srbiji i izvan Srbije. Nakon višestranačkih
izbora u Hrvatskoj (1990) ta je propaganda poticala hrvatske Srbe na pobune
protiv nove hrvatske, nekomunističke vlasti. Od početka tih pobuna,
pobunjene hrvatske Srbe naoružavala je srbizirana jugoslavenska vojska i
stavljala se na njihovu stranu. Kako je Hrvatska još bila u sastavu SFRJ, nije
mogla imati svoju redovitu vojsku, te je, radi održavanja reda i sigurnosti,
umnažala svoju policiju (na što je imala zakonsko pravo). Nedugo potom
ustrojila je i svoj Zbor narodne garde - kao oblik Teritorijalne obrane - na što
je također imala zakonsko pravo. Za sve to vrijeme stalno je Hrvatskoj
prijetila opasnost od napada jugoslavenske vojske.
Nedugo nakon proglašenja hrvatske državne samostalnosti i suverenosti
(1991), pobunjeni hrvatski Srbi, ubačeni dobrovoljački odredi iz
Srbije, a s njima i jugoslavenska vojska (“Jugoslavenska narodna armija”)
započeli su otvorenu agresiju na Hrvatsku, čineći pritom
najstravičnija zlodjela (među kojima i zlodjelo genocida). U svom
obrambenom, Domovinskom ratu, potpomognuti i od svoga iseljeništva, Hrvati su
onemogućili ostvarenje krajnjih namjera velikosrpskih agresora.
Godine 1992. Hrvatska je dobila međunarodno priznanje kao samostalna
i suverena država. Na hrvatske teritorije zauzete od velikosrpskih agresora došle
su 1992. mirovne snage UN-a. Njihova je djelotvornost bila nedostatna, te su
zbog toga i hrvatska vlast i hrvatski prognanici bili nezadovoljni. Uz brigu o
prognanicima, Hrvatska je imala i veliku brigu o izbjeglicama iz Bosne i
Hercegovine (jer je i ta susjedna zemlja od 1992. bila izložena velikosrpskoj
agresiji). Kako mirovni pregovori s velikosrpskim agresorima (okupatorima) - uz
posredovanje predstavnika međunarodne zajednice - nisu dovodili ni do
stabilnog mira, ni do reintegracije okupiranih hrvatskih teritorija, ni do
povratka hrvatskih prognanika, Hrvatska vojska je u nekoliko navrata, i unatoč
obuzdavajućih stavova Vijeća sigurnosti UN-a i Ministarskog vijeća
Europske zajednice, morala poduzimati svoje oslobodilačke akcije, kojima je
1992. deblokirala Dubrovnik i oslobodila Miljevce, 1993. oslobodila zadarsko
zaleđe od Zemunika do Maslenice, područje oko HE “Peruča” i
Medački džep, te 1995. oslobodila okupirane dijelove zapadne Slavonije,
sjeverne Dalmacije, Like, Korduna i Banije. Hrvatska je mnogo pridonijela donošenju
Washingtonskog sporazuma (1994), kao i mirovnog Daytonskog sporazuma (1995).
Opredijeljena za mir, ona je pristala da se preostali dio njezina, za
velikosrpske agresije okupiranog, teritorija - istočna Slavonija, zapadni
Srijem i Baranja - postupno, na miran način, reintegrira u njezin državnopravni
sustav.
Važniji događaji u svezi s nastankom i međunarodnom
afirmacijom samostalne i suverene Republike Hrvatske sadržaj su kronologije
koja slijedi.
Siječanj 1991.
9.
Predstavnik Hrvatske u Predsjedništvu SFRJ (Stipe Mesić)
demonstrativno je napustio sjednicu tog tijela, nezadovoljan raspravom
koja je prethodila nadglasavanjem donesenoj naredbi o razoružanju
nelegalno oružanih formacija u Hrvatskoj. Ta je naredba prvenstveno
ciljala na razoružanje pričuvnog sastava hrvatske policije, a to bi
razoružanje - prema istoj naredbi - trebala provesti Jugoslavenska
narodna armija (JNA).
U povodu te naredbe Predsjedništva SFRJ, u Zagrebu se
- pod predsjedanjem predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana
- sastalo Vijeće za narodnu obranu i zaštitu ustavnog poretka
Republike Hrvatske. Vijeće je zaključilo da je za razoružanje
nelegalno naoružanih skupina u Hrvatskoj, koje treba razoružati,
mjerodavno Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, a ne JNA, i
istaknulo - da JNA nipošto ne treba pretvarati u policijske snage, jer bi
ona u tom slučaju mogla biti zloupotrebljena za rušenje demokratski
izabrane vlasti. Zbog toga će se Hrvatska svim raspoloživim
sredstvima oduprijeti svakom pokušaju upletanja JNA u djelokrug hrvatskog
Ministarstva unutarnjih poslova. Vijeće je ujedno konstatiralo da u
Hrvatskoj nema protupravno naoružanih skupina, osim onih četničkih
u općini Knin i u nekim drugim općinama koje su pod utjecajem
četničkih vođa iz Knina. Hrvatsko Ministarstvo unutarnjih
poslova je u stanju razoružati
te terorističke četničke skupine, ali mu se - prema priopćenju
tog Vijeća - suprotstavljaju utjecajni pojedinci kako iz srbijanskog
i saveznog vladajućeg vrha, tako i iz JNA. /
25. Uvečer, u najgledanijem terminu, prikazan je i
preko Hrvatske televizije film “Što je istina o naoružavanju HDZ-a u
Hrvatskoj”, snimljen prema uputama Kontrolno obavještajne službe JNA.
Taj film, pun krivotvorina, trebao je poslužiti kao opravdanje za oružanu
intervenciju JNA u Hrvatskoj. / 26.
Iz svih krajeva Hrvatske i iz hrvatskog iseljeništva stižu brzojavi
potpore hrvatskom vrhovništvu kojima se izražava odlučnost i
spremnost da se brani domovina Hrvatska ako bude napadnuta. Takvu podršku
iskazao je danas i skup 100 000 Zagrepčana na Jelačićevu
trgu.
|
Veljača 1991.
21.
Sabor Republike Hrvatske donio je dopunu ustavnog zakona prema kojoj u
Republici Hrvatskoj, dok se ona nalazi u sastavu SFRJ, vrijede samo one
odredbe saveznih zakona i saveznog Ustava koje nisu suprotne zakonima i
Ustavu Republike Hrvatske.
|
Ožujak 1991.
16.
U Zagreb je stiglo više stotina Hrvata iz Kijeva, Kruševa, Lovinca i
drugih mjesta, koji su se požalili hrvatskom vrhovništvu na sve teže
podnošenje terorizma srpske odmetničke hajdučije.
/ 31.
Katolički Uskrs. Jedinica za posebne namjene hrvatskog Ministarstva unutarnjih poslova
stigla je u Plitvice da tamo uspostavi pravni poredak, narušen upadom
srpskih terorista. Srpski su teroristi, naoružani iz skladišta JNA, dočekali
hrvatske policajce paljbom sa svojih barikada. Ubili su Josipa Jovića,
hrvatskog policajca, koji je prva žrtva iz redova hrvatskih policajaca u
obrani pravnog poretka Republike Hrvatske.
|
Travanj 1991.
6.
U emisijama beogradske televizije najotvorenije se govori o srbijanskim
ekspanzionističkim namjerama sa svrhom stvaranja velike Srbije. Večeras
je o toj temi, u propagandističkoj emisiji RT-Beograd, govorio
Vojislav Šešelj, četnički vojvoda i predsjednik Srpske
radikalne stranke. On je kazao da je cilj njegove stranke: stvaranje
velike Srbije, čija bi zapadna granica išla linijom
Virovitica-Karlovac-Karlobag. / 11. Dogovori šestorice
predsjednika jugoslavenskih
republika o daljnjem obliku državnog zajedništva svaki put završavaju
jednako - bez dogovora. Srbijanski Predsjednik, podržan jedino od
crnogorskog Predsjednika, zalaže se za federaciju, u kojoj će
vladati izborno načelo: “jedan čovjek - jedan glas”.
Hrvatski Predsjednik i slovenski Predsjednik zalažu se za konfederaciju.
Ostala dva predsjednika (bosanskohercegovački i makedonski) htjeli bi
saveznu državu s elementima federacije i konfederacije. Danas su zaključili
da se do kraja svibnja održe referendumi o dvjema utvrđenim opcijama
- onoj koju predlažu Hrvatska i Slovenija (savez suverenih država) i
onoj koju predlažu Srbija i Crna Gora (ostanak federacije).
|
Svibanj 1991.
19.
U Hrvatskoj je održan referendum. Glasovalo je 83,56% od ukupno upisanog
broja birača. Od tog postotka glasalih, 94,17% su se izjasnili za
Hrvatsku kao suverenu i samostalnu državu, koja može stupiti s drugim
republikama u savez suvrenih država. / 28.
Na stadionu Nogometnog kluba “Zagreb” u Zagrebu održana je prva
smotra i data prisega postrojbi Zbora narodne garde.
|
Lipanj 1991.
25.
Izvršavajući volju hrvatskih građana, izraženu referendumom
19. svibnja, Sabor Republike Hrvatske donio je Deklaraciju o uspostavi
suverene i samostalne Republike Hrvatske, kao i Ustavnu odluku, kojom se
ta suverenost i samostalnost ozakonjuje. (Isto tako i Republika Slovenija
je proglasila svoju suverenost i samostalnost). / 27.
JNA demonstrira silu. Njezini su tenkovi u Osijeku pregazili četiri
automobila osječkih građana. Iz tih tenkova je i pucano prema
građanima tog grada. Na slovenskom tlu, u Ormožu, sukobili su se JNA
i slovenska Teritorijalna obrana. Tamo je počeo pravi rat.
Srpanj 1991.
1.
Predstavnik Hrvatske u Predsjedništvu SFRJ, Stipe Mesić, napokon je
izabran za predsjednika. Trebalo se to desiti - prema ustavom utvrđenom
redoslijedu - mjesec i pol dana prije (15. V.), ali nije zbog protivljenja
srbijanskog dijela tog Predsjedništva. / 7.
Na Brijunima održan sastanak Predsjedništva SFRJ, proširen nazočnoću
predsjednika savezne vlade, Predsjednika Republike Hrvatske, Predsjednika
Republike Slovenije i trojice predstavnika Ministarskog vijeća
Europske zajednice. (Trebao je biti prisutan i Predsjednik Republike
Srbije, ali nije htio doći.). Taj skup utvrdio je svoje stavove,
poznate pod imenom “Brijunska deklaracija”. Deklaracijom se
zahtijevalo: da rat u Sloveniji odmah prestane, da se primjena ustavnih
odluka republike Slovenije i Hrvatske o samostalnosti i suverenosti odgodi
za tri mjeseca, da se kriza u Jugoslaviji rješava na miran način,
dogovorima, te da se u Sloveniju, a možda i u Hrvatsku, pošalje Promatračka
misija Europske zajednice.
|
/ 10.
Srpski teroristi upali su u istočnoslavonsko selo Ćelije, opljačkali
ga, zapalili, a stanovnike prognali.
Ratni avioni JNA napali su vojarnu Zbora narodne garde
u Iloku.
Suradnja srpskih terorista i srbizirane “JNA”
odvija se potpuno otvoreno širom zapadnog Srijema, Slavonije, Baranje,
Banije, Korduna, Like i sjeverne Dalmacije.
|
/ 19.
Na hrvatskom prostoru odvija se rat. Velikosrpski agresori napadaju ne
samo hrvatske policijske postaje i vojarne Zbora narodne garde, već i
hrvatska sela i gradove. / 24.
Iz agresorske i velikosrpske “JNA” bježe pripadnici nesrpskih naroda.
U Osijeku je do danas iz tamošnje vojarne “JNA” prebjeglo 85 vojnika
i oficira.
|
Kolovoz 1991.
18.
Velikosrpski agresori zauzeli su Okučane. / 27. Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman
odlučio je o osnivanju republičkog Kriznog štaba i općinskih
kriznih štabova. / 28.
Hrvatsko vrhovništvo je odlučilo da se angažiraju ljudske i
materijalne mogućnosti za obranu domovine. Danas je obavljena
mobilizacija u cijeloj Hrvatskoj. / 30. Osnovan je Ured za izbjeglice Vlade Republike
Hrvatske. Taj će ured, po potrebi, moći osnivati i regionalne
urede za izbjeglice.
|
Rujan 1991.
4.
Velikosrpski agresori žestoko napadaju Vukovar. Hrvatska obrana Vukovara
junački se drži i nanosi agresoru velike gubitke. / 7. U Haagu započela Mirovna konferencija o
Jugoslaviji. Ministarsko vijeće Europske zajednice imenovalo je lorda
Petera Caringtona, bivšega britanskog ministra vanjskih poslova, za
koordinatora te Konferencije. / 10.
U Osijeku su bili promatrači Europske zajednice i vidjeli najnovija
razaranja toga grada. / 14. Na osnovi odluke predsjednika Republike Hrvatske započela
je blokada svih vojarna i ustanova “JNA” u Hrvatskoj. Ta je akcija
imala velik uspjeh. Mnoge su se vojarne predale. Hrvatska vojska došla je
u posjed velikih količina svih vrsta oružja.
Ministarstvo obrane Republike Hrvatske uputilo je javni
poziv vojnicima i časnicima “JNA” da napuste tu agresorsku vojsku
i da se uključe u redove Hrvatske vojske. / 17.
Agresorska “JNA”, onemogućujući televizijsko informiranje
hrvatske javnosti, raketirala je televizijski odašiljač na Sljemenu.
/ 18. U tijeku je najintenzivnija agresija velikosrpskih
snaga na Hrvatsku. Razaranju su izloženi Vukovar, Osijek, Vinkovci, Gospić,
Šibenik, Zadar i mnoga druga mjesta u Hrvatskoj.
|
Listopad 1991.
1.
Počela je srpsko-crnogorska agresija i na dubrovačko područje.
/ 3. Agresorski zrakoplovi napali su Paški most i krčki
aerodrom. / 5.
Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman obratio se u večerašnjem
televizijskom dnevniku svim građanima Hrvatske, pozivajući ih na
obranu domovine. Svoj je poziv završio riječima: “Budimo složni u
borbi za slobodu naše hrvatske zemlje, našega mora i neba nad jedinom i
vječnom nam Hrvatskom.” / 7. Zrakoplovi “JNA” raketirali su Banske dvore u
Zagrebu. / 8.
Tromjesečna odgoda primjene ustavne odluke o stamostalnosti i
suverenosti Republike Hrvatske, određena Brijunskom deklaracijom,
istekla je. Mir se nije uspostavio. Velikosrpska agresija na Hrvatsku je
pojačana.
Sabor Republike Hrvatske je zaključio da primjeni
ustavnu odluku o samostalnost i suverenosti Reublike Hrvatske i da
Republika Hrvatska prekida sve državnopravne veze sa SFRJ.
|
Studeni 1991.
18.
Velikosrpski agresori su razorili Vukovar. Prestala je obrana tog grada.
Pripadnici agresorskih snaga odveli su mnoge tu zatečene Hrvate, među
njima i ranjenike i bolesnike iz vukovarske bolnice. Veliki broj odvedenih
su ubili.
|
Prosinac 1991.
6.
Danas su velikosrpski agresori izveli najrazornije napade na Dubrovnik.
|
Siječanj 1992.
2.
Posredovanjem Cyrusa Vancea, posebnog izaslanika Glavnog tajnika UN-a
danas je između predstavnika “JNA” i Republike Hrvatske potpisan
u Sarajevu sporazum o potpunom prekidu ratnih sukoba u Hrvatskoj. / 13. Sveta Stolica priznala je Hrvatsku kao samostalnu i
suverenu državu. / 15.
Zemlje Europske zajednice priznale su Hrvatsku kao samostalnu i suverenu
državu. Taj proces međunarodnog priznanja Hrvatske odvijao se dalje
na najširoj osnovi.
|
Veljača 1992.
21.
Vijeće sigurnosti UN-a donijelo je rezoluciju o slanju Zaštitnih
snaga UN-a (skraćeno zvanih: UNPROFOR) na područje Hrvatske, te
o njihovu rasporedu - prema Vanceovu planu - u četiri sektora.
|
Svibanj 1992.
22.
Republika Hrvatska primljena je u članstvo UN.
|
Prosinac 1992.
31.
Zbog velikosrpske agresije na susjednu Bosnu i Hercegovinu, započete
u travnju o.g., u Hrvatsku stalno pristiže sve više izbjeglica iz te
napadnute republike. U ovom trenutku Hrvatska brine o 260 705 prognanika
sa svojih okupiranih područja i o 402 768 izbjeglica. Izbjeglice su
uglavnom iz Bosne i Hercegovine, a ima ih i iz Srbije i Crne Gore, jer su
Hrvati tamo izloženi nesigurnosti i progonima.
|
Ožujak 1993.
22.
Konstituiran je Županijski dom Sabora Republike Hrvatske. Hrvatski Sabor
je time postao dvodoman (u duhu odredbi Ustava Republike Hrvatske).
|
Svibanj 1993.
30.
Do danas su samostalnu i suverenu Republiku Hrvatsku priznale 102 države,
od kojih je 78 uspostavilo i diplomatske odnose s Hrvatskom.
|
Ožujak 1994.
1.
Donesen je Washingtonski sporazum, kojim se uspostavlja bošnjačko-hrvatska
Federacija u Bosni i Hercegovini. Ta će Federacija biti suradnički
povezana s Republikom Hrvatskom. / 29.
Velikosrpski okupatori pojedinih dijelova Hrvatske često su kršili
Sarajevski sporazum o prekidu vatre iz 1992. te su svojim topništvom i
dalje povremeno razarali Šibenik, Zadar, Osijek, Vinkovce, Sisak, Gospić.
Na područjima koja su držali pod svojom okupacijom najprije su bili
osnovali “srpske autonomne oblasti”, a potom su te oblasti međusobno
povezali i proglasili “državu”, tzv. Republiku Srpsku Krajinu (sa
sjedištem u Kninu). Međunarodna zajednica je te okupirane hrvatske
prostore smatrala dijelom Republike Hrvatske i nastojala da oni budu mirno
reintegrirani u hrvatski državnopravni sustav. Danas su predstavnici
hrvatske Vlade i Srba iz okupiranih dijelova Hrvatske potpisali u Zagrebu
sporazum o prekidu vatre i razdvajanju snaga. I taj su sporazum Srbi
često kršili.
|
Rujan 1994.
10.
i 11.
Papa Ivan Pavao II. posjetio Hrvatsku.
|
Prosinac 1994.
2.
Posredovanjem predstavnika međunarodne zajednice, izaslanici hrvatske
Vlade i Srba s okupiranih hrvatskih područja potpisali su - odvojeno
u Zagrebu i Kninu - gospodarski dogovor o otvaranju autoceste, željezničkih
veza, naftovoda, te opskrbi vodom i električnom energijom.
|
Svibanj 1995.
1.
i 2.
Ne poštujući sporazum o prekidu vatre, kao ni gospodarski dogovor,
Srbi su iz Okučana pravili kojekakve izgrede, da bi najzad na
autocesti kod Okučana počeli pljačkati vozila i ubijati
putnike. To je bio povod da su hrvatske redarstvene snage i postrojbe
Hrvatske vojske u ova dva dana, akcijom nazvanom “Bljesak”, oslobodile
okupirane dijelove zapadne Slavonije.
|
Srpanj 1995.
2.
Najviši dužnosnici Republike Hrvatske i Federacije Bosne i Hercegovine
donijeli su u Splitu deklaraciju o zajedničkoj obrani od srpske
agresije. Na osnovi te deklaracije Hrvatska vojska se uključila u
borbe protiv velikosrpskih agresora u Bosni, pruživši time veliku pomoć
Hrvatskom vijeću obrane i Armiji BiH.
Marko Križevčanin proglašen je svecem.
|
Kolovoz 1995.
3.
Predstavnici hrvatske Vlade i Srba s okupiranih hrvatskih područja
sastali su se u Ženevi radi uglavljivanja političkog dogovora oko
treće faze - prema zamisli i preporukama međunarodne zajednice -
na putu mirne reintegracije okupiranih dijelova Hrvatske u hrvatski državnopravni
sustav. Srpski su predstavnici odbili sve ponuđene prijedloge
hrvatske strane. Pritom su isticali da je “Republika Srpska Krajina” -
država i da ta njihova “država” jedino želi ući u “savez
srpskih zemalja”. Očito, htjeli su odvajanje od Hrvatske i
stvaranje Velike Srbije. / 4
- 7. Kako su bila iscrpljena sva nastojanja da se Srbi na
okupiranim područjima Hrvatske urazume i pristanu na rješenja koja
je od njih tražila i međunarodna zajednica, Hrvatska vojska i
hrvatske redarstvene snage poduzeli su akciju
“Oluja” kojom su u ta nepuna četiri dana oslobodili
okupirane dijelove sjeverne Dalmacije, Like, Korduna i Banije.
|
Studeni 1995.
12.
Sporazumom, koji su predstavnici hrvatske vlasti i Srba s preostalog
dijela hrvatskog okupiranog teritorija, potpisali - odvojeno u Zagrebu i
Erdutu - određeno je da se zapadni Srijem, istočna Slavonija i
Baranja postupno i na miran način pod nadzorom međunarodne
zajednice reintegriraju u hrvatski državnopravni sustav. / 21.
Posredovanjem SAD-a, uz sudjelovanje najviših predstavnika Hrvatske,
Bosne i Hercegovine i Srbije, parafiran je u Daytonu sporazum o
uspostavljanju mira na hrvatskom i bosanskohercegovačkom prostoru.
Sporazum je potom svečano potpisan 14. prosinca u Parizu.
|
Siječanj 1996.
15.
Vijeće sigurnosti UN-a osnovalo je Prijelaznu upravu UN-a u istočnoj
Slavoniji (UNTAES) sa sjedištem u Vukovaru.
|
Kolovoz 1996.
26.
Normalizirani su odnosi između Republike Hrvatske i SR Jugoslavije
(Srbije i Crne Gore). Prihvaćajući tu normalizaciju, Srbija je u
stvari prihvatila i priznala poraz svoje velikosrpske politike.
|
Studeni 1996.
6.
Republika Hrvatska, kao 40. članica, primljena je u Vijeće
Europe. / 21. Na prosvjednom skupu približno 100 000 građana
okupilo se na zagrebačkom trgu bana Jelačića jer je Radiju
101 Vijeće za telekomunikacije uskratilo koncesiju.
|
Siječanj
1997.
13.
Hrvatska je predala Vijeću sigurnosti UN-a «Pismo
namjere o završetku mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja» |
Travanj
1997.
13. Održani su izbori za Županijski dom Sabora i za članove
predstavničkih tijela jedinica lokalne samouprave i jedinica lokalne
uprave i samouprave. |
Lipanj
1997.
15.
i 22. Na izborima za predsjednika RH između tri kandidata
izabran je Franjo Tuđman sa 61,41 % glasova.
|
Prosinac
1997.
12. Na sjednici Zastupničkog doma Sabora prihvaćene
su izmjene i dopune Ustava RH. |
Siječanj
1998.
15. Završena je reintegracija Podunavlja u ustavno-pravni
sustav RH |
(Hrvatski
almanah 1998/99)
|