oko 614.

Avari su prodrli u Dalmaciju i razorili Salonu i Epidaur, a u njihovu pohodu sudjelovali su i Slaveni (Hrvati). Bio je to i početak doseljavanja Hrvata na istočnojadranske prostore.

oko 810.

Dvije hrvatske kneževine dobile su nove vladare. Na čelu Primorske Hrvatske je knez Borna (“dux Dalmatiae atque Liburniae”), a na čelu Posavske Hrvatske knez Ljudevit Posavski, sa sjedištem u Sisku.

852.

Knez Trpimir, nasljednik kneza Mislava, osnivač dinastije Trpimirovića, izdao je ispravu kojom splitskom nadbiskupu dariva crkvu Sv. Jurja na Putalju. U toj latinskim jezikom pisanoj ispravi knez Trpimir sebe naziva knezom Hrvata (dux Chroatorum), a svoju državu - državom Hrvata (regnum Chroatorum).

887.

U pomorskom boju između Hrvata (Neretljana) i Mlečana 18. IX. kod Makarske Mlečani su bili poraženi, a poginuo je i njihov dužd Pietro Candiano. Otada su Mlečani - radi sigurne plovidbe i trgovine u hrvatskom dijelu Jadrana - plaćali danak vladaru Primorske Hrvatske, knezu Branimiru.

925.

Hrvatska je postala kraljevina. Knez Tomislav, ujedinitelj Primorske i Posavske Hrvatske, okrunio se za kralja. Održan je i Prvi splitski sabor na kojem je - u nazočnosti kralja Tomislava - zaključeno da se Ninska biskupija podredi Splitskoj nadbiskupiji i da se dalje ne mogu zaređivati svećenici glagoljaši.

1091.

U svojoj težnji da zavladaju Hrvatskom, Mađari su krenuli u osvajački pohod i zauzeli hrvatski teritorij između Drave i Gvozda.

1094.

Mađarski kralj Ladislav I. Arpadović, zvan Sveti, osnovao je biskupiju u Zagrebu. Prvi tada imenovani biskup te biskupije zvao se Duh, a podrijetlom bio Čeh.

1097.

Posljednji hrvatski kralj Petar (po tradiciji zvan prezimenom Svačić), koji je imao sjedište u Kninu, poginuo je u boju s Mađarima na planini Gvozd. Kasnije je ta planina, njemu u čast, prozvana Petrovom gorom.

oko 1100.

Baščanska ploča - nazvana tako po mjestu Baški na Krku - kameni je spomenik s najstarijim hrvatskim tekstom, pisanim glagoljicom.

1102.

U zaključenim sporazumima (Pacta conventa), Hrvati su pristali na personalnu uniju s Madžarima. Madžari su im zajamčili plemenske posjede i neplaćanje danka i poreza. A oni su se obvezali da će svako hrvatsko pleme, u slučaju rata, sudjelovati s najmanje deset naoružanih konjanika, i to o svom trošku do Drave, a preko Drave - o trošku kralja. Potom se madžarski kralj Koloman okrunio i za hrvatskog kralja u Biogradu na moru.

1189.

Bosanski ban Kulin poveljom je dopustio Dubrovčanima da slobodno i bez plaćanja danka trguju po Bosni.

1204.

Križari IV. križarske vojne zauzeli su Carigrad i prestalo je postojati Bizantsko Carstvo, a otada zauvijek i vrhovna vlast Bizanta nad Dubrovnikom.

1205.

Dubrovnik priznaje vrhovnu vlast Mlečana, što će potrajati sve do Zadarskog mira 1358. U tom razdoblju Dubrovčani su Mlečanima plaćali godišnji danak. Uz to, u tom razdoblju Mlečani su bili knezovi i nadbiskupi u Dubrovniku.

1242.

Hrvatsko-ugarski kralj Bela IV. izdao je 16. XI. svečanu ispravu, zvanu “Zlatna bula” (po zlatnom pečatu), kojom je proglasio zagrebački Gradec slobodnim kraljevskim gradom.

1288.

Donesen je Vinodolski zakon, najstariji pravni spis na hrvatskom jeziku pisan glagoljicom. Sastavila ga je komisija od 42 člana iz devet vinodolskih općina (Novi Grad, Bribir, Ledenica, Grižani, Drivenik, Hreljin, Bakar, Grobnik i Trsat).

1358.

Postavši samostalan grad (komuna/država), Dubrovnik priznaje vrhovnu vlast hrvatsko-ugarskih kraljeva, plaćajući im godišnji danak od 500 dukata, pjevajući im pohvale u katedrali tri puta godišnje i ističući zastavu i grb Hrvatsko-ugarskog kraljevstva. (Tako je bilo sve do 1526).

1409.

Ladislav Napuljski, sin Karla Dračkog, vidjevši da se ne može održati na prijestolju kao hrvatsko-ugarski kralj, prodao je Dalmaciju Mlečanima za 100 000 dukata. (Ustupljena tako Mlečanima, Dalmacija je ostala pod njihovom vlašću sve do sloma Mletačke Republike 1797).

1493.

Oko 8 000 turskih vojnika pod zapovjedništvom bosanskoga sandžak-bega prodrlo je preko Hrvatske u Štajersku. Glavni im je cilj bio pljačka. Vraćajući se iz Štajerske, pljačkali su i razarali po Hrvatskoj. Na Krbavskom polju dočekala ih je hrvatska vojska pod zapovjedništvom bana Emerika Derenčina i tu je došlo do žestokog boja (9. IX.). Turci su bili jači. Izginuli su mnogi hrvatski vojnici i plemići. Dio hrvatskih vojnika i plemića, a među njima i ban Derenčin, bili su zarobljeni i odvedeni u tursko ropstvo.

1527.

U Cetingradu na Kordunu (1. I.) dio hrvatskog plemstva izabrao je Habsburgovca Ferdinanda I. za kralja Hrvatske. (prije godinu dana, nakon Mohačke bitke, 1526., Česi i Madžari također su izabrali Ferdinanda I. za kralja svojih zemalja).

1593.

Bosanski beglerbeg Hasan-paša Predojević ponovno je pokušao osvojiti utvrđeni Sisak, ali nije uspio. U velikom boju kod Siska (22. VI.) pretrpio je poraz. Tim porazom Turaka uspostavljena je prvi put - sto godina nakon Krbavske bitke - ravnoteža na hrvatsko-turskoj granici.

1671.

Centralističke i germanizatorske težnje Habsburgovaca izazivale su otpor i hrvatskih i madžarskih velikaša. Među hrvatskim velikašima osobito su se u tom otporu isticali Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan. Ne dobivši izvanjsku pomoć (koju su molili i očekivali od Francuske, Poljske i Turske), oni su pristupili pripremama za oružani ustanak u Hrvatskoj. Kad se za to saznalo u Beču, car Leopold I. naredio je da se uhite i izvedu pred sud. Sud ih je osudio na smrt. Pogubljeni su 30. IV. u Bečkom Novom Mjestu.

1779.

Ugarska vlada (Ugarsko namjesničko vijeće) - po nalogu carskog dvora u Beču - postala je zajednička vlada i za Ugarsku i za bansku Hrvatsku, i tako je ostalo sve do 1848.

1790.

Hrvatski nunciji (izaslanici Hrvatskog sabora) u zajedničkom Ugarsko-hrvatskom saboru u Budimu energično su se suprotstavili zahtjevima Madžara da se madžarski jezik uvede kao službeni i u banskoj Hrvatskoj. Oni su smatrali da će se banska Hrvatska s latinskim kao službenim jezikom i dalje uspješno braniti i od germanizacije i od madžarizacije. Među tadašnjim hrvatskim nuncijima osobito su se isticali Maksimilijan Vrhovec, biskup zagrebački, Nikola Skrelecz, veliki župan zagrebački, i Ivan Erdödy, hrvatski ban. Braneći hrvatsku državnost i ravnopravnost Hrvatske u zajednici s Madžarskom, ban Erdödy je tada u zajedničkom saboru u Budimu uzviknuo: “Regnum regno non praescribit leges” (Kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje zakone).

1797.

Nakon ukinuća Mletačke Republike, u Dalmaciji je nastao pokret za ujedinjenje Dalmacije s banskom Hrvatskom. (Takvi zahtjevi isticani su i poslije, osobito 1848. i 1861.).

1808.

Odlukom francuskog maršala Marmonta (31. I.) ukinuta je Dubrovačka Republika.

1809.

Osnovane su Ilirske provincije  od skupine hrvatskih i slovenskih zemalja koje su se našle pod francuskom vlašću. Kao administrativno-politička jedinica Francuskoga Carstva, Ilirske provincije su postojale do 1813.

1835.

Započeo je hrvatski narodno-preporodni pokret koji će se od 1836. odvijati pod ilirskim imenom. Na čelu tog pokreta stajao je Ljudevit Gaj.

1848.

U banskoj Hrvatskoj bilo je više važnih događaja: Josip Jelačić imenovan je hrvatskim banom, ukinuti su feudalni odnosi, Hrvatski sabor prestao je biti staleško i postao predstavničko tijelo, osnovana je samostalna hrvatska vlada (Bansko vijeće).

1867.

Nagodbom između Madžara i austrijskih Nijemaca, Austrijska Carevina je preustrojena u dvojnu državu, nazvanu Austro-Ugarska. Dotadašnje težnje za sjedinjenje hrvatskih zemalja postale su, u uvjetima dualizma još manje moguće. Dalmacija i Istra pripale su austrijskom dijelu, a banska Hrvatska ugarskom dijelu Habsburške Monarhije. Takav ustroj te Monarhije održao se do njezina raspada 1918.

1871.

U težnji za samostalnošću Hrvatske, Eugen Kvaternik je to pokušao ostvariti i oružanim ustankom. Njegova Rakovička buna nije uspjela. U Rakovici je Kvaternik, s još dvojicom vođa bune, bio ubijen iz zasjede. Nakon toga bilo je ubijeno i deset ustanika na osnovi presude austro-ugarskog vojnoga prijekog suda.

1918.

Pri kraju Prvog svjetskoga rata Hrvatski sabor je 29. X. raskinuo sve državnopravne odnose Hrvatske s Austrijom i Madžarskom. Istoga dana - od južnoslavenskih zemalja koje su dotad bile u sklopu Austro-Ugarske proglašena je Država Slovenaca, Hrvata i Srba sa sjedištem u Zagrebu. Ta se Država 1. XII. ujedinila s Kraljevinom Srbijom u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca.

1920.

Hrvatska pučka seljačka stranka pod vodstvom Stjepana Radića nije priznala monarhiju; 7. XII. prozvala se Hrvatskom republikanskom seljačkom strankom i postala glavni organizator hrvatskog nacionalnog i političkog otpora.

1928.

U Narodnoj skupštini u Beogradu izvršen je 20. VI. atentat na hrvatske zastupnike. Ubijeni su Pavle Radić i Đuro Basariček, a ranjeni Stjepan Radić, Ivan Pernar i Ivan Granđa. Od posljedica ranjavanja umro je poslije i Stjepan Radić (8. VIII.). Nakon smrti Stjepana Radića novi vođa Hrvatske seljačke stranke (nazvane tako od 1925) postao je Vladko Maček.

1932.

Hrvati su se stalno i najupornije odupirali velikosrpskoj hegemoniji u Kraljevini SHS/Kraljevini Jugoslaviji. U duhu tog otpora nastale su i Zagrebačke punktacije (7. XI.). Njima je osuđivana srbijanska hegemonija u jugoslavenskoj državi i isticana potreba preuređenja te države na temelju ravnopravnosti svih njezinih dijelova i naroda.

1939.

Na osnovi sporazuma Cvetković-Maček (26. VIII.) stvorena je Banovina Hrvatska, koja je dobila veliku autonomiju.

1941.

Njemačka, Italija i njihovi saveznici u Europi napali su i okupirali Kraljevinu Jugoslaviju (6. - 18. IV.). U tijeku raspada Kraljevine Jugoslavije proglašena je Nezavisna Država Hrvatska (10. IV.).

1944.

Hrvati su u velikom broju sudjelovali i u oružanoj antifašističkoj borbi. Osnovali su i najviše predstavničko tijelo u toj borbi, nazvano Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske, koje je 9. V. u Topuskom proglasilo Federativnu Državu Hrvatsku u sastavu Demokratske Federativne Jugoslavije.

1945.

Nezavisna Država Hrvatska trajala je do 8. V. Njezine oružane snage i mnoštvo civila povlačili su se prema Austriji da bi se predali zapadnim saveznicima. U Bleiburgu (15. V.) zaustavila ih je britanska vojska i izručila ih jugoslavenskim partizanima. Tim izručenjem započela su ubojstva izručenih i nastavljena još masovnije na “križnom putu” od logora do logora sve do rumunjske i bugarske granice. U tom partizansko-komunističkom zlosilju (neposredno nakon rata) ubijeno je nekoliko desetaka tisuća Hrvata.

1946.

Federalna Država Hrvatska - u duhu Ustava FNRJ (31. I.) - nazvana je Narodna Republika Hrvatska (26. II.).

Alojzije Stepinac, zagrebački nadbiskup, osuđen je u Zagrebu 18.X. na 16 godina zatvora s prisilnim radom. Taj sudski proces i ta okrutna osuda nisu bili potaknuti stvarno kaznenim, već izrazito političkim razlozima. Ugledni nadbiskup smetao je vladajućem komunističkom režimu kao protivnik komunizma. U završnici tog montiranog sudskog procesa, nadbiskup Stepinac je kazao: “…ne trebam milost, savjest mi je mirna”.

1949.

Vođa antifašističke borbe u Hrvatskoj (1941. - 1944.), hrvatski domoljub i ministar u vladama DFJ/FNRJ, Andrija Hebrang, umoren je u beogradskom zatvoru Glavnjača (11. VI. ?). Trajno je ostalo nepoznato kako je ubijen i gdje je pokopan. Njegova “krivnja” bila je u tome što se zalagao za hrvatsku državnost, za hrvatske narodne interese i što se suprotstavljao dogmatskoj politici jugoslavenskoga komunističkog vrha.

1963.

Novim Ustavom SFRJ (7. IV.) u dotadašnjem nazivu savezne države riječ “narodna” zamijenjena je riječju “socijalistička”. Ta je promjena izvršena i u nazivima republika. Otada se NR Hrvatska zove SR Hrvatska. Novi Ustav SR Hrvatske donesen je 9. IV.

1967.

Odupirući se srbizaciji hrvatskoga jezika u drugoj Jugoslaviji, Matica hrvatska, Društvo književnika Hrvatske i još 16 kulturnih i znanstvenih hrvatskih ustanova objavili su 17. III. Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika.

1970.

Blaženi Nikola Tavelić proglašen je svecem (kanoniziran je 21. VI).

1971.

U Hrvatskoj je ojačao nacionalni pokret (poslije nazvan Hrvatsko proljeće), koji se zalagao za veću državnost republika, za potpuni nacionalni identitet, za nacionalnu ravnopravnost i za “čiste račune” u federaciji. Političkim udarom jugoslavenskog komunističkog vrha (1. i 2. XII. u Karađorđevu) izvršen je slom Hrvatskog proljeća.

1972.

Komunistička represija, usmjerena protiv sudionika Hrvatskog proljeća provodila se vrlo okrutno. Mnoštvo Hrvata smijenjeno je s dužnosti ili otpušteno s posla, a mnogi su uhićeni i osuđeni na zatvorske kazne. Pojačano je emigriranje iz gospodarskih, a znatno i iz političkih razloga.

1974.

Donesen je novi Ustav SFRJ (21. II.) koji sadrži i konfederativne elemente. Donesen je i novi Ustav SR Hrvatske (22. II.), kojim je ozakonjena i hrvatska himna “Lijepa naša domovino”.

1980.

Umro je Josip Broz Tito, dugogodišnji komunistički vođa i predsjednik jugoslavenske države, rođen u Hrvatskom zagorju, u katoličkoj i hrvatskoj obitelji. Kao državnik imao je znatan ugled u svijetu, koji je stekao svojom ulogom vođe u antifašističkoj borbi u okupiranoj Jugoslaviji 1941-1945. Kao vođa i čovjek imao je velikih mana: bio je vrlo sklon osobnoj vlasti, zatvarao je i ubijao svoje protivnike, podržavao je nacionalni unitarizam, protivio se hrvatskoj državotvornoj ideji, podupirao je bezvjerstvo, onemogućavao je slobodan razvoj demokracije, pridonosio je kultu vlastite ličnosti.

1983.

Leopold Mandić je proglašen svecem (kanoniziran je 16.X.).

1989.

Počelo je - u još poluileganim uvjetima - osnivanje nekomunističkih političkih stranaka.

1990.

Odgovarajućim promjenama i dopunama Ustava SR Hrvatske, Hrvatski sabor je omogućio uvođenje političkog višestranačja (11. I.), ukinuo odredbu kojom je Savez komunista bio pozicioniran kao vodeća politička partija (13. II.) i stvorio zakonsku osnovu da predstojeći općinski i saborski izbori budu neposredni, tajni i višestranački (14. II.).

Višestranački općinski i saborski izbori u Hrvatskoj - prvi put nakon Drugoga svjetskog rata - održani su u prvom izbornom krugu 22. IV. i u drugom izbornom krugu 6. V. Hrvatska demokratska zajednica, kao nekomunistička stranka, pobijedila je u tim izborima.

Konstituiran je višestranački Hrvatski sabor (30.V.).

Donesene su promjene u Ustavu SR Hrvatske (25. VII.) kojima su uklonjena ideološka označja: izostavljena je riječ “socijalistička” iz naziva republike, uklonjena je crvena zvijezda petokraka iz hrvatske zastave, dotadašnji grb zamijenjen je novim, hrvatskim povijesnim grbom.

Donesen je novi Ustav Republike Hrvatske (22. XII.). Republika Hrvatska (prema članu 140) ostaje u sastavu SFRJ do novog sporazuma jugoslavenskih republika ili dok Hrvatski sabor ne odluči drukčije.

Siječanj 1991.

9. Predstavnik Hrvatske u Predsjedništvu SFRJ (Stipe Mesić) demonstrativno je napustio sjednicu tog tijela, nezadovoljan raspravom koja je prethodila nadglasavanjem donesenoj naredbi o razoružanju nelegalno oružanih formacija u Hrvatskoj. Ta je naredba prvenstveno ciljala na razoružanje pričuvnog sastava hrvatske policije, a to bi razoružanje - prema istoj naredbi - trebala provesti Jugoslavenska narodna armija (JNA).

U povodu te naredbe Predsjedništva SFRJ, u Zagrebu se - pod predsjedanjem predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana - sastalo Vijeće za narodnu obranu i zaštitu ustavnog poretka Republike Hrvatske. Vijeće je zaključilo da je za razoružanje nelegalno naoružanih skupina u Hrvatskoj, koje treba razoružati, mjerodavno Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, a ne JNA, i istaknulo - da JNA nipošto ne treba pretvarati u policijske snage, jer bi ona u tom slučaju mogla biti zloupotrebljena za rušenje demokratski izabrane vlasti. Zbog toga će se Hrvatska svim raspoloživim sredstvima oduprijeti svakom pokušaju upletanja JNA u djelokrug hrvatskog Ministarstva unutarnjih poslova. Vijeće je ujedno konstatiralo da u Hrvatskoj nema protupravno naoružanih skupina, osim onih četničkih u općini Knin i u nekim drugim općinama koje su pod utjecajem četničkih vođa iz Knina. Hrvatsko Ministarstvo unutarnjih poslova  je u stanju razoružati te terorističke četničke skupine, ali mu se - prema priopćenju tog Vijeća - suprotstavljaju utjecajni pojedinci kako iz srbijanskog i saveznog vladajućeg vrha, tako i iz JNA.  / 25. Uvečer, u najgledanijem terminu, prikazan je i preko Hrvatske televizije film “Što je istina o naoružavanju HDZ-a u Hrvatskoj”, snimljen prema uputama Kontrolno obavještajne službe JNA. Taj film, pun krivotvorina, trebao je poslužiti kao opravdanje za oružanu intervenciju JNA u Hrvatskoj. / 26. Iz svih krajeva Hrvatske i iz hrvatskog iseljeništva stižu brzojavi potpore hrvatskom vrhovništvu kojima se izražava odlučnost i spremnost da se brani domovina Hrvatska ako bude napadnuta. Takvu podršku iskazao je danas i skup 100 000 Zagrepčana na Jelačićevu trgu.

Veljača 1991.

21. Sabor Republike Hrvatske donio je dopunu ustavnog zakona prema kojoj u Republici Hrvatskoj, dok se ona nalazi u sastavu SFRJ, vrijede samo one odredbe saveznih zakona i saveznog Ustava koje nisu suprotne zakonima i Ustavu Republike Hrvatske.

Ožujak 1991.

16. U Zagreb je stiglo više stotina Hrvata iz Kijeva, Kruševa, Lovinca i drugih mjesta, koji su se požalili hrvatskom vrhovništvu na sve teže podnošenje terorizma srpske odmetničke hajdučije.  / 31. Katolički Uskrs. Jedinica  za  posebne namjene hrvatskog Ministarstva unutarnjih poslova stigla je u Plitvice da tamo uspostavi pravni poredak, narušen upadom srpskih terorista. Srpski su teroristi, naoružani iz skladišta JNA, dočekali hrvatske policajce paljbom sa svojih barikada. Ubili su Josipa Jovića, hrvatskog policajca, koji je prva žrtva iz redova hrvatskih policajaca u obrani pravnog poretka Republike Hrvatske.

Travanj 1991.

6. U emisijama beogradske televizije najotvorenije se govori o srbijanskim ekspanzionističkim namjerama sa svrhom stvaranja velike Srbije. Večeras je o toj temi, u propagandističkoj emisiji RT-Beograd, govorio Vojislav Šešelj, četnički vojvoda i predsjednik Srpske radikalne stranke. On je kazao da je cilj njegove stranke: stvaranje velike Srbije, čija bi zapadna granica išla linijom Virovitica-Karlovac-Karlobag. / 11. Dogovori šestorice  predsjednika  jugoslavenskih republika o daljnjem obliku državnog zajedništva svaki put završavaju jednako - bez dogovora. Srbijanski Predsjednik, podržan jedino od crnogorskog Predsjednika, zalaže se za federaciju, u kojoj će vladati izborno načelo: “jedan čovjek - jedan glas”. Hrvatski Predsjednik i slovenski Predsjednik zalažu se za konfederaciju. Ostala dva predsjednika (bosanskohercegovački i makedonski) htjeli bi saveznu državu s elementima federacije i konfederacije. Danas su zaključili da se do kraja svibnja održe referendumi o dvjema utvrđenim opcijama - onoj koju predlažu Hrvatska i Slovenija (savez suverenih država) i onoj koju predlažu Srbija i Crna Gora (ostanak federacije).

Svibanj 1991.

19. U Hrvatskoj je održan referendum. Glasovalo je 83,56% od ukupno upisanog broja birača. Od tog postotka glasalih, 94,17% su se izjasnili za Hrvatsku kao suverenu i samostalnu državu, koja može stupiti s drugim republikama u savez suvrenih država. / 28. Na stadionu Nogometnog kluba “Zagreb” u Zagrebu održana je prva smotra i data prisega postrojbi Zbora narodne garde.

Lipanj 1991.

25. Izvršavajući volju hrvatskih građana, izraženu referendumom 19. svibnja, Sabor Republike Hrvatske donio je Deklaraciju o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske, kao i Ustavnu odluku, kojom se ta suverenost i samostalnost ozakonjuje. (Isto tako i Republika Slovenija je proglasila svoju suverenost i samostalnost). / 27. JNA demonstrira silu. Njezini su tenkovi u Osijeku pregazili četiri automobila osječkih građana. Iz tih tenkova je i pucano prema građanima tog grada. Na slovenskom tlu, u Ormožu, sukobili su se JNA i slovenska Teritorijalna obrana. Tamo je počeo pravi rat.

Srpanj 1991.

1. Predstavnik Hrvatske u Predsjedništvu SFRJ, Stipe Mesić, napokon je izabran za predsjednika. Trebalo se to desiti - prema ustavom utvrđenom redoslijedu - mjesec i pol dana prije (15. V.), ali nije zbog protivljenja srbijanskog dijela tog Predsjedništva. / 7. Na Brijunima održan sastanak Predsjedništva SFRJ, proširen nazočnoću predsjednika savezne vlade, Predsjednika Republike Hrvatske, Predsjednika Republike Slovenije i trojice predstavnika Ministarskog vijeća Europske zajednice. (Trebao je biti prisutan i Predsjednik Republike Srbije, ali nije htio doći.). Taj skup utvrdio je svoje stavove, poznate pod imenom “Brijunska deklaracija”. Deklaracijom se zahtijevalo: da rat u Sloveniji odmah prestane, da se primjena ustavnih odluka republike Slovenije i Hrvatske o samostalnosti i suverenosti odgodi za tri mjeseca, da se kriza u Jugoslaviji rješava na miran način, dogovorima, te da se u Sloveniju, a možda i u Hrvatsku, pošalje Promatračka misija Europske zajednice.

/ 10. Srpski teroristi upali su u istočnoslavonsko selo Ćelije, opljačkali ga, zapalili, a stanovnike prognali.

Ratni avioni JNA napali su vojarnu Zbora narodne garde u Iloku.

Suradnja srpskih terorista i srbizirane “JNA” odvija se potpuno otvoreno širom zapadnog Srijema, Slavonije, Baranje, Banije, Korduna, Like i sjeverne Dalmacije.

/ 19. Na hrvatskom prostoru odvija se rat. Velikosrpski agresori napadaju ne samo hrvatske policijske postaje i vojarne Zbora narodne garde, već i hrvatska sela i gradove. / 24. Iz agresorske i velikosrpske “JNA” bježe pripadnici nesrpskih naroda. U Osijeku je do danas iz tamošnje vojarne “JNA” prebjeglo 85 vojnika i oficira.

Kolovoz 1991.

18. Velikosrpski agresori zauzeli su Okučane. / 27. Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman odlučio je o osnivanju republičkog Kriznog štaba i općinskih kriznih štabova. / 28. Hrvatsko vrhovništvo je odlučilo da se angažiraju ljudske i materijalne mogućnosti za obranu domovine. Danas je obavljena mobilizacija u cijeloj Hrvatskoj. / 30. Osnovan je Ured za izbjeglice Vlade Republike Hrvatske. Taj će ured, po potrebi, moći osnivati i regionalne urede za izbjeglice.

Rujan 1991.

4. Velikosrpski agresori žestoko napadaju Vukovar. Hrvatska obrana Vukovara junački se drži i nanosi agresoru velike gubitke. / 7. U Haagu započela Mirovna konferencija o Jugoslaviji. Ministarsko vijeće Europske zajednice imenovalo je lorda Petera Caringtona, bivšega britanskog ministra vanjskih poslova, za koordinatora te Konferencije. / 10. U Osijeku su bili promatrači Europske zajednice i vidjeli najnovija razaranja toga grada. / 14. Na osnovi odluke predsjednika Republike Hrvatske započela je blokada svih vojarna i ustanova “JNA” u Hrvatskoj. Ta je akcija imala velik uspjeh. Mnoge su se vojarne predale. Hrvatska vojska došla je u posjed velikih količina svih vrsta oružja.

Ministarstvo obrane Republike Hrvatske uputilo je javni poziv vojnicima i časnicima “JNA” da napuste tu agresorsku vojsku i da se uključe u redove Hrvatske vojske. / 17. Agresorska “JNA”, onemogućujući televizijsko informiranje hrvatske javnosti, raketirala je televizijski odašiljač na Sljemenu. / 18. U tijeku je najintenzivnija agresija velikosrpskih snaga na Hrvatsku. Razaranju su izloženi Vukovar, Osijek, Vinkovci, Gospić, Šibenik, Zadar i mnoga druga mjesta u Hrvatskoj.

Listopad 1991.

1. Počela je srpsko-crnogorska agresija i na dubrovačko područje. / 3. Agresorski zrakoplovi napali su Paški most i krčki aerodrom. / 5. Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman obratio se u večerašnjem televizijskom dnevniku svim građanima Hrvatske, pozivajući ih na obranu domovine. Svoj je poziv završio riječima: “Budimo složni u borbi za slobodu naše hrvatske zemlje, našega mora i neba nad jedinom i vječnom nam Hrvatskom.” / 7. Zrakoplovi “JNA” raketirali su Banske dvore u Zagrebu. / 8. Tromjesečna odgoda primjene ustavne odluke o stamostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske, određena Brijunskom deklaracijom, istekla je. Mir se nije uspostavio. Velikosrpska agresija na Hrvatsku je pojačana.

Sabor Republike Hrvatske je zaključio da primjeni ustavnu odluku o samostalnost i suverenosti Reublike Hrvatske i da Republika Hrvatska prekida sve državnopravne veze sa SFRJ.

Studeni 1991.

18. Velikosrpski agresori su razorili Vukovar. Prestala je obrana tog grada. Pripadnici agresorskih snaga odveli su mnoge tu zatečene Hrvate, među njima i ranjenike i bolesnike iz vukovarske bolnice. Veliki broj odvedenih su ubili.

Prosinac 1991.

6. Danas su velikosrpski agresori izveli najrazornije napade na Dubrovnik.

Siječanj 1992.

2. Posredovanjem Cyrusa Vancea, posebnog izaslanika Glavnog tajnika UN-a danas je između predstavnika “JNA” i Republike Hrvatske potpisan u Sarajevu sporazum o potpunom prekidu ratnih sukoba u Hrvatskoj. / 13. Sveta Stolica priznala je Hrvatsku kao samostalnu i suverenu državu. / 15. Zemlje Europske zajednice priznale su Hrvatsku kao samostalnu i suverenu državu. Taj proces međunarodnog priznanja Hrvatske odvijao se dalje na najširoj osnovi.

Veljača 1992.

21. Vijeće sigurnosti UN-a donijelo je rezoluciju o slanju Zaštitnih snaga UN-a (skraćeno zvanih: UNPROFOR) na područje Hrvatske, te o njihovu rasporedu - prema Vanceovu planu - u četiri sektora.

Svibanj 1992.

22. Republika Hrvatska primljena je u članstvo UN.

Prosinac 1992.

31. Zbog velikosrpske agresije na susjednu Bosnu i Hercegovinu, započete u travnju o.g., u Hrvatsku stalno pristiže sve više izbjeglica iz te napadnute republike. U ovom trenutku Hrvatska brine o 260 705 prognanika sa svojih okupiranih područja i o 402 768 izbjeglica. Izbjeglice su uglavnom iz Bosne i Hercegovine, a ima ih i iz Srbije i Crne Gore, jer su Hrvati tamo izloženi nesigurnosti i progonima.

Ožujak 1993.

22. Konstituiran je Županijski dom Sabora Republike Hrvatske. Hrvatski Sabor je time postao dvodoman (u duhu odredbi Ustava Republike Hrvatske).

Svibanj 1993.

30. Do danas su samostalnu i suverenu Republiku Hrvatsku priznale 102 države, od kojih je 78 uspostavilo i diplomatske odnose s Hrvatskom.

Ožujak 1994.

1. Donesen je Washingtonski sporazum, kojim se uspostavlja bošnjačko-hrvatska Federacija u Bosni i Hercegovini. Ta će Federacija biti suradnički povezana s Republikom Hrvatskom. / 29. Velikosrpski okupatori pojedinih dijelova Hrvatske često su kršili Sarajevski sporazum o prekidu vatre iz 1992. te su svojim topništvom i dalje povremeno razarali Šibenik, Zadar, Osijek, Vinkovce, Sisak, Gospić. Na područjima koja su držali pod svojom okupacijom najprije su bili osnovali “srpske autonomne oblasti”, a potom su te oblasti međusobno povezali i proglasili “državu”, tzv. Republiku Srpsku Krajinu (sa sjedištem u Kninu). Međunarodna zajednica je te okupirane hrvatske prostore smatrala dijelom Republike Hrvatske i nastojala da oni budu mirno reintegrirani u hrvatski državnopravni sustav. Danas su predstavnici hrvatske Vlade i Srba iz okupiranih dijelova Hrvatske potpisali u Zagrebu sporazum o prekidu vatre i razdvajanju snaga. I taj su sporazum Srbi često kršili.

Rujan 1994.

10. i 11. Papa Ivan Pavao II. posjetio Hrvatsku.

Prosinac 1994.

2. Posredovanjem predstavnika međunarodne zajednice, izaslanici hrvatske Vlade i Srba s okupiranih hrvatskih područja potpisali su - odvojeno u Zagrebu i Kninu - gospodarski dogovor o otvaranju autoceste, željezničkih veza, naftovoda, te opskrbi vodom i električnom energijom.

Svibanj 1995.

1. i 2. Ne poštujući sporazum o prekidu vatre, kao ni gospodarski dogovor, Srbi su iz Okučana pravili kojekakve izgrede, da bi najzad na autocesti kod Okučana počeli pljačkati vozila i ubijati putnike. To je bio povod da su hrvatske redarstvene snage i postrojbe Hrvatske vojske u ova dva dana, akcijom nazvanom “Bljesak”, oslobodile okupirane dijelove zapadne Slavonije.

Srpanj 1995.

2. Najviši dužnosnici Republike Hrvatske i Federacije Bosne i Hercegovine donijeli su u Splitu deklaraciju o zajedničkoj obrani od srpske agresije. Na osnovi te deklaracije Hrvatska vojska se uključila u borbe protiv velikosrpskih agresora u Bosni, pruživši time veliku pomoć Hrvatskom vijeću obrane i Armiji BiH.

Marko Križevčanin proglašen je svecem.

Kolovoz 1995.

3. Predstavnici hrvatske Vlade i Srba s okupiranih hrvatskih područja sastali su se u Ženevi radi uglavljivanja političkog dogovora oko treće faze - prema zamisli i preporukama međunarodne zajednice - na putu mirne reintegracije okupiranih dijelova Hrvatske u hrvatski državnopravni sustav. Srpski su predstavnici odbili sve ponuđene prijedloge hrvatske strane. Pritom su isticali da je “Republika Srpska Krajina” - država i da ta njihova “država” jedino želi ući u “savez srpskih zemalja”. Očito, htjeli su odvajanje od Hrvatske i stvaranje Velike Srbije. / 4 - 7. Kako su bila iscrpljena sva nastojanja da se Srbi na okupiranim područjima Hrvatske urazume i pristanu na rješenja koja je od njih tražila i međunarodna zajednica, Hrvatska vojska i hrvatske redarstvene snage poduzeli su akciju  “Oluja” kojom su u ta nepuna četiri dana oslobodili okupirane dijelove sjeverne Dalmacije, Like, Korduna i Banije.

Studeni 1995.

12. Sporazumom, koji su predstavnici hrvatske vlasti i Srba s preostalog dijela hrvatskog okupiranog teritorija, potpisali - odvojeno u Zagrebu i Erdutu - određeno je da se zapadni Srijem, istočna Slavonija i Baranja postupno i na miran način pod nadzorom međunarodne zajednice reintegriraju u hrvatski državnopravni sustav. / 21. Posredovanjem SAD-a, uz sudjelovanje najviših predstavnika Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije, parafiran je u Daytonu sporazum o uspostavljanju mira na hrvatskom i bosanskohercegovačkom prostoru.  Sporazum je potom svečano potpisan 14. prosinca u Parizu.

Siječanj 1996.

15. Vijeće sigurnosti UN-a osnovalo je Prijelaznu upravu UN-a u istočnoj Slavoniji (UNTAES) sa sjedištem u Vukovaru.

Kolovoz 1996.

26. Normalizirani su odnosi između Republike Hrvatske i SR Jugoslavije (Srbije i Crne Gore). Prihvaćajući tu normalizaciju, Srbija je u stvari prihvatila i priznala poraz svoje velikosrpske politike.

Studeni 1996.

6. Republika Hrvatska, kao 40. članica, primljena je u Vijeće Europe. / 21. Na prosvjednom skupu približno 100 000 građana okupilo se na zagrebačkom trgu bana Jelačića jer je Radiju 101 Vijeće za telekomunikacije uskratilo koncesiju.

Siječanj 1997.

13. Hrvatska je predala Vijeću sigurnosti UN-a «Pismo namjere o završetku mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja»

Travanj 1997.

13. Održani su izbori za Županijski dom Sabora i za članove predstavničkih tijela jedinica lokalne samouprave i jedinica lokalne uprave i samouprave.

Lipanj 1997.

15. i 22. Na izborima za predsjednika RH između tri kandidata izabran je Franjo Tuđman sa 61,41 % glasova. 

Prosinac 1997.

12. Na sjednici Zastupničkog doma Sabora prihvaćene su izmjene i dopune Ustava RH.

Siječanj 1998.

15. Završena je reintegracija Podunavlja u ustavno-pravni sustav RH