Ustaše kao svjedoci

Velika nevolja "istrage" bila je u nedostatku dokaza iz arhiva NDH o Andrijinom "izdajničkom" držanju u ustaškome zatvoru i logoru. Niti jedan čelnik OZN-e ili Udbe u Hrvatskoj koji su pročešljali arhiv NDH nisu vidjeli niti jedan dokument koji bi teretio Andriju Hebranga, utvrdio je jedan od njihovih insajdera Zvonko Ivanković. 
Andrijin ustaški istražitelj Tibor Vaško 1956. na robiji u Srijemskoj Mitrovici izjavio je Milovanu Đilasu da su ga 1948. prisiljavali da potvrdi kako je Andrija pristao surađivati s ustašama: Ja to, po savjesti, nisam mogao niti sam o takvom nečem išta znao.
Milatoviću i drugovima inspirativni su bili montirani politički Dachauski procesi u Ljubljani 1948. u kojima su stare komuniste i logoraše iz Dachaua prisilili na priznanje da su bili agenti Gestapoa, a da su nakon rata radili za zapadne tajne službe. (Presude su poništene 1976., nevino ubijeni, okrivljeni i osuđeni su rehabilitirani.)
Policijske službe obrađivale su i Dragu Jileka, zapovjednika Ustaške nadzorne službe, a obnašao je i druge dužnosti, Miroslava Fulanovića, pomoćnika Eugena Kvaternika, zapovjednika UNS-e, šefa obavještajne službe Eriha Lisaka, Stjepana Damića, šef obavještajne služne za cijelu NDH, Krešimira Šukljea, istražitelja, Mirka Vutuca i Aleksandra Benaka, čelnike političke policije i druge. Po neke su potegnuli u inozemstvo, otimali su ih, ubijali a bilo je pokušaja otmica i njihovih žena radi ucjene.
Paradoksalno je da su u Glavnjači ustaše bili moralniji od Milatovića i drugova. U pravilu nisu pristajali na trgovinu, a oni kojima su torturom iscijedili priznanje kasnije su ga pobijali ili su ona pak zbog drugih okolnosti bila neuvjerljiva.
Evo što je zapisao dr. Ante Ciliga u tromjesečniku Na pragu sutrašnjice u lipanjskom broju 1982. u otvorenom pismu "istražitelju" Milatoviću, odgovarajući na njegove navode u beogradskom tisku o izjavi dva ustaška dužnosnika koja su potvrdila Andrijinu "suradnju" s ustašama:
Pada odmah u oči da vi ne navodite imena te dvojice...Što niste učinili Vi, učinit ću ja: dva ustaška funkcionera o kojima je riječ jesu - Drago Jilek i Branko Rukavina. Oni su obojica mrtvi, pa je tim očevidnije sumnjiva Vaša šutnja o njihovim imenima.
Vi pišete da se jedan od njih "obreo" u Jugoslaviji. Ne velite kako se "obreo" u Jugoslaviji, pa ću to reći ja: bio je ugrabljen od jugoslavenskih partizanskih agenata u Rimu ...Bio je to Drago Jilek. Vi znate i sam koliko vrijede iskazi ovako ugrabljenog i mučenog čovjeka, zato prešućujete njegovo ime i njegov konac, da je ubijen od jugoslavenskih vlasti.
Jedna okolnost govori da je Drago Jilek dugo odbijao dati jugoslavenskoj policiji izjave i "dokaze" za optužbu protiv Hebranga, kakove se od njega tražilo. Naime, duže vrijeme nakon Jilekova ugrabljenja jugoslavenski agenti pokušali su ugrabiti i njegovu suprugu. Očevidno, njezino ugrabljenje i prebačenja u Jugoslaviju trebalo je pomoći slomiti otpor Jileka. Ovaj pokušaj ima tim veće značenje što se Jilekova žena nalazila već u Južnoj Americi, u Paragvaju, gdje je radila ko apotekarka i njezina otmica bila je pokušana u apoteci. Pred energičnim otporom žene i njezinom očajnom vikom, koja je uzbudila okolicu, jugoslavenski agenti su se povukli i pobjegli. O Jilekovu ugrabljenju u Rimu i pokušaju otmice u Paragvaju novine su u ono vrijeme opširno pisale. 
Nemaju vrijednosti niti iskazi i "dokazi" Branka Rukavine, već zato što su kupljeni i plaćeni 300.000 lira, što prema današnjoj vrijednosti iznosi 10 milijuna lira...Branko se kasnije opravdao (kad su mu neki hrvatski emigranti prigovarali za njegov postupak): Neka komunisti samo žderu jedni druge, tako će prije svi krepati..."
(Prema Branko Salaj Uporne beogradske laži o Hebrangu, Poruka slobodne Hrvatske, ožujak 1983.)