Olga Hebrang (3.6.1913. - 16.1.1997.)

Odvedena je u kućni pritvor navečer 8. svibnja 1948. zajedno s troje djece, Dunjom starom 54 mjeseca, Andrijom 27 mjeseci i Brankom pet mjeseci, dok je posvojenik Dragan bio smješten u dom.
Uhićena je 17. svibnja 1948. Kako nije htjela svjedočiti protiv muža osuđena je na tajnom politički montiranom procesu 1951. na kaznu strogoga zatvora u trajanju 12 godina, na gubitak građanskih prava u trajanju od četiri godine i na konfiskaciju kuće u Pakracu. Osuđena je prvostupanjskom presudom koja je odmah postala izvršnom! Presuda joj nije uručena, dobila ju je tek 1957.
Osuđena je zbog pomaganja neprijatelja (ustaša) za vrijeme narodno-oslobodilačkog rata.
Dobrotom Partije robiju je završila uvjetnim otpustom nakon osam i pol godina od kojih je tri godine i šest mjeseci provela u samici.
Osuđena je samo zato što je bila žena Andrije Hebranga. Ništa nije znala o "neprijateljskom" djelovanju Andrije pa je uhićena kao svjedok - koji je premalo znao. 
Za boravka u Glavnjači psihički i fizički je mučena pa je potpisala "priznanje" koje je od nje tražio Milatović i drugovi istražitelji.
Potresena događajima ubila se dadilja Gaga.
Istražitelj Milatović u knjizi-optužnici "Slučaj Andrije Hebranga" Olgu tereti za suradnju s ustašama kako bi dobio špijunski par Hebrang. "Izdani" drugovi nakon robije bili su Olgi svjedoci za dokazivanje ratnoga staža!
U presudi iz 1951. navedeno je da je žena Andrije Hebranga, ne udovica ako su ga do tada ubili, i da ima dvoje djece. Milatović i drugovi uvjeriše Olgu da je najmlađe umrlo.
Nakon izlaska iz zatvora Olga se nije udavala. Cijeloj obitelji promijenjeno je 17. ožujka 1958. prezime u "Markovac". Tek 1983. uspjela je vratiti prezime Hebrang. Djeca nikada nisu prihvatila prezime Markovac i u svim hrvatskim dokumentima zadržali su prezime Hebrang.
Voljom partijske administracije u Beogradu su ipak promijenili prezime Branku - ali i ocu Andriji!
Olga je bila pod posebnom paskom mjerodavnih organa, zabranjeno joj je bilo govoriti o suđenju i robiji. Živjela je u strahu i morama iz Glavnjače. U tada rijetkim razgovorima o Andriji jastukom je pokrivala telefon. Do kraja života nije se mogla osloboditi straha Glavnjače i milatovićevskih metoda "istrage"; shrvana dugotrajnim stresom, neimaštinom, unutarnjim sukobom, neizvjesnom budućnošću, potaknula je i raskol u obitelji, bila je u sukobu s djecom i Andrijinom sestrom Ilonkom i mužem Pepijem. Osamdesetih godina aktivnije se uključila u traženje istine o Andrijinom kraju. U pokušaju osobne rehabilitacije nije uspjela. 
Početkom devedesetih obitelj je pokrenula u okviru HDZ-a osnivanje Komiteta istine što je rezultiralo Deklaracijom o osudi uhićenja i umorstva Andrije Hebranga prihvaćenom u veljači 1992. na sjednici Sabora Republike Hrvatske.
Za rata izgubila je prvoga muža, sina i 54 člana obitelji. Većina su ubijeni kao Židovi, a neki kao borci NOR-a.