Andrija-Hebrang.com

Glup je onaj koji ubije oca a sinove ostavi na životu. (Aristotel)

Ove stranice posvećene su Andriji Hebrangu, čovjeku koji je proživio pedesetak godina, a više od petnaest proveo je po zatvorima kao politički zatvorenik. Posljednje utamničenje kod drugova u beogradskoj "Glavnjači" nije preživio. Nestao je iz zatvora pedesetih godina 20. stoljeća. Obitelj nikada nije obaviještena o Andrijinom kraju, tijelo nije nikada predano obitelji, nije poznato gdje je pokopan. Andrija-Hebrang.com trebao bi biti poticaj svima onima koji znaju, mogu i žele pomoći u otkrivanju mjesta pokopa tijela Andrije Hebranga kao pretpostavke za ostvarivanje prava za vraćanje tijela obitelji. 

Komunisti su prihvatili i odobrili zločin nad Andrijom i nedužnim osobama nepoznata broja. Staljinovi učenici bolji su od učitelja. Dok je partijski tajnik Nikita Hruščov u veljači 1956. priznao komunističke zločine Staljinovoga režima, hrvatski komunisti nikada nisu priznali počinjene zločine u ime Partije, nisu rehabilitirali žrtve, vratili otetu imovinu, skinuli ljagu s prezimena živih.

Informacije o tijeku "istrage" Andrije Hebranga nakon uhićenja 1948. u Beogradu skrivane su od očiju javnosti sve do početka 1990. Premda nije bio osuđen, a i u Jugoslaviji su vrijedila međunarodna pravna pravila o nevinosti osobe dok se pravosnažnom sudskom presudom ne utvrdi drukčije, Andrija je od 1948. pa do danas oklevetan u komunističkim dokumentima, javnim medijima i mnogim knjigama složenim na lažima iz istrage 1948. Lansirane su milijarde lažljivih riječi da bi se uvijek iznova podgrijavala teza o Hebrangovoj ustašoidnosti. Sile kojima još uvijek gospodari nevidljiva crvena ruka, osobe koje se nazivaju novinarima, istraživačima, zatim agenti obavještajnih službi, doušnici i danas još šire laži o životu i radu Andrije kako bi obranili i opravdali zabludu u kojoj su živjeli pedesetak dugih godina. Radi sebe i danas žele vjerovati u laž.

Dva su osnovna izvora informacija o Andrijinoj sudbini nakon uhićenja: knjiga "istražitelja" Mile Milatovića Slučaj Andrije Hebranga i Dosje Hebrang, skup udbinih papira vezanih za "istragu" započetu 1948. i nikada završenu.

Paradoksalno je da oba izvora ne možemo smatrati i dokumentima iz ovih razloga: 

1. Knjiga Slučaj Andrije Hebranga jedinstveni je primjer knjige koju je privatno napisao istražitelj o žrtvi, bez navedenih izvora informacija i nadnevaka pojedinih događaja, što budi sumnju u njezinu vjerodostojnost. Knjiga je tiskana 1952. u 50.000 primjeraka i služila je kao informacijska podloga partijskom kadru za proučavanje "slučaja" Andrije Hebranga. Tek tridesetak godina nakon izlaženja objavljena je knjiga Hebrang (1986.) Zvonka Ivankovića-Vonte, naklada 2 000 primjeraka, u kojoj je ukazano na falsifikate u papirima na kojima počiva Milatovićeva knjiga.
2. Dosje Hebrang skup je dvadesetak tisuća stranica dokumenata i falsifikata, privatnih informacija, dopisa, izjava i rukopisa 131 osobe za koje je formiran dosje tijekom "istrage", odnosno, prilikom obrade 5.100 osoba obuhvaćenih "istragom". U DH redaju se izvorni dokumenti, fotokopije, preparirani, pa i takvi suludi "dokumenti" kao što su ustaški zapisnici iz Jasenovca pisani na - ćirilici! DH pripreman je godinama, bio je četrdesetak godina pod embargom, dio informacija je uklonjen za vrijeme partijskoga "čišćenja" dosjea u Beogradu, potom 1985. nakon predaje u Zagrebu, a konačno prilikom preuzimanja od demokratskih vlasti 1990. Opasnu povijesnu građu svaki je režim posebno filtrirao pazeći da ne ostane možda kakav papir koji bi živuće mogao kompromitirati. Dosje Hebrang predan je Arhivu Hrvatske (danas Hrvatski državni arhiv) 22. ožujka 1991.

Na ovim stranicama naznačit ćemo samo kritične točke u "istrazi" kada je partijsko-udbaški aparat posegnuo za falsifikatima kako bi dokazao partijsku optužbu protiv Andrije.
Istražitelji, Milatović i drugovi, nisu uspjeli dobiti Andrijino priznanje crimena, na čemu su insistirali, premda i po ondašnjim propisima priznanje u sudskom postupku nije bilo odlučujući dokaz. Kad ga nisu dobili, Andrija je nestao. Oni, pak, objaviše da se ubio.

Izvori:

Courtois, Stephane i suautori, Crna knjiga komunizma, Zagreb, 1999.
Doder, Milenko, Kopinič bez enigme, Zagreb, 1986., naklada 20.000 
Đilas, Milovan, Druženje s Titom, Zemun, 1990.
Ivanković, Vonta, Zvonko, Hebrang, Zagreb, 1988., naklada 2.000 
Jelić, Ivan, Posljednji dani Andrije Hebranga, feljton, "Vjesnik" svibnja 1991.
Jelić, Ivan, Sudski proces Andriji Hebrangu 1929., Časopis za suvremenu povijest 22(3), Zagreb, 1990.
Kalinić, Pavle, Andrija Hebrang: svjedoci govore, Zagreb, 1996., naklada: 500 
Kalinić, Pavle, Andrija Hebrang i hrvatsko pitanje, Politička misao, Vol XXXIII, br.2-3
Kisić-Kolanović, Nada, Hebrang: iluzije i otrežnjenja, Zagreb, 1996., naklada 1.500 
Kisić-Kolanović Nada, Andrija Hebrang i hrvatsko lijevo iskustvo 1919.-1941., Časopis za suvremenu Povijest, 26 (1)
Kljakić, Dragan, Dosije Hebrang, Beograd, 1983., naklada 6.000 
Mihajlović, Živorad Šilja, Hebrang: izdajnik ili žrtva političke igre, Beograd 1989., naklada 5.000 
Milatović, Mile, Slučaj Andrije Hebranga, Beograd, 1952., naklada 50.000 (više izdanja)
Rubčić, Nikola, Robija, Zagreb, 1936.
Supek, Ivan, Krunski svjedok u Hebrangovu slučaju, Zagreb, 1990., naklada 5.000 
Vukušić, Bože, Tajni rat Udbe protiv hrvatskoga iseljeništva, Zagreb, 2002.
Dosje Hebrang, Hrvatski državni arhiv, Zagreb

[Andrija-Hebrang.com] [Kronologija života i nestanka Andrije Hebranga]
[Ubojstvo po narudžbi] [Poticaj za vraćanje posmrtnih ostataka]