Partijska presuda
"Hebrang i Crni, protiv mene su iz velikosrpskih i ustaških motiva! Ja ne mogu drukčije raditi na ovom mjestu. Ja ne mogu slušati svakoga", izjavio je Josip Broz 12. travnja 1948. na sjednici CK KPJ dok je partijski propagandista Milovan Đilas poentirao: " Hebrang i Žujović su za čekanje ujedinjenja sa SSSR-om, a kada to dođe jurišali bi u socijalizam, a dotle bi pustili slobodan hod kapitalizma". Nakon niza nesporazuma što ih je Andrija imao u Beogradu sa članovima Politbiroa oko određivanja hrvatskih granica, načina gospodarskoga razvoja i drugih životnih pitanja, a sve nastavno na partijski animozitet spram Andrijinih inicijativa za stvaranje ratne Federalne Države Hrvatske, partijski drugovi odlučiše se za njegovu likvidaciju.
Tito je odlučio to na svoju ruku, svjedočio je poslije 30 godina Đilas.
Predigra je počela s prisluškivanjem Andrijinog telefona 3. ožujka 1948. Prema informacijama iz Dosjea Hebrang General Ivan Gošnjak, bliski prijatelj, obavijestio je 20. travnja Andriju da se javi partijskoj komisiji u CK KPJ. Komisija mu je priopćila da je riješeno da se stavi on i Crni pod istragu u vezi s radom u privredi i da se do daljnjega ne pojavljuje u javnosti.
Radio Beograd 5. svibnja navečer objavio je da je Andrija lišen svih javnih funkcija. Dežurni oficir dobio je naređenje da cijelu noć bdije kod telefona i da nikoga ne pušta u kuću.
Na partijsko saslušanje negdje na Frušku goru, Andriju je iz kućnoga pritvora u tadašnjoj Rumunjskoj 56 odveo 7. svibnja 1948. u 6 sati. general Ivan Gošnjak u pratnji dvije osobe nepoznatih imena.
Članovi komisije CK KPJ Blagoje Nešković (predsjednik), Ivan Gošnjak i Vida Tomšič, već su nakon kraćeg "ispitivanja" imali 8. svibnja gotov izvještaj - Andrijinu partijsku presudu.
Andrija nije prihvatio partijske optužbe i na kraju više nije želio dalje ni razgovarati, nije potpisao zapisnik.
U rukama narodne vlasti
Partijska komisija predložila je: 1. Da se Andrija Hebrang isključi iz Partije kao antipartijski i štetočinski element, kao klevetnik i oruđe klasnog neprijatelja; 2. da se Sreten Žujović isključi iz Partije kao okorjeli frakcionaš, kao antipartijski element, kao klevetnik i neprijatelj naše Partije i naše zemlje; 3. Pošto su A. Hebrang i S. Žujović štetili interesima narodne države i radnoga naroda smatramo da mjerodavni organi narodne vlasti trebaju ispitati njihov rad.
Andrija je zatvoren u Glavnjaču, glavni zatvor Udbe za Srbiju. Bio je izoliran od vanjskoga svijeta i od ostalih zatvorenika. Tako nije znao da su u samice Glavnjače zatočeni i Olga Hebrang i Sreten Žujović, a kasnije i nekoliko desetaka nedužnih osoba koje su uhićene kao "svjedoci" ili "suradnici": Ljudevit Lujo Čačić, Vladimir Frajtić, Margita Frajtić, Mito Despotović, Marica Đoić, Bojan Kugler, Ahmet Ljubijankić, Barica Opić, Bogdanka Rašić, Frančiška Srebrenjak, Josip Šaban, Milan Žugelj i desetak drugih osoba čija sudbina zasad nije poznata. U Zagrebu je u studenome 1948. uhićen Ivica Skomrak, Andrijin ratni pratitelj, ali opasan svjedok jer je preživio Jasenovac. Nakon kraćega pritvora odgojiteljica Gaga počinila je samoubojstvo.
Na sastanku Centralnoga komiteta 9. svibnja 1948. prihvaćen je izvještaj komisije. Naređeno je da se Andrija uhiti.
Hrvatsko partijskom vodstvo podržavalo je uhićenje, a CK partijskom je rezolucijom predlagao da izdajnik treba biti kažnjen - smrću.
Ministarstvo unutrašnjih poslova FNRJ 18. je svibnja naredilo da se Andrija liši republičkog i saveznog zastupničkog imuniteta, a toga je dana Andriji priopćena odluka o pritvoru i pokretanju kaznenoga postupka.
Javni tužitelj FNRJ Josif Malović tek je 27. listopada 1948., nakon 172 dana od uhićenja, izdao rješenje kojim naređuje istragu sa istražnim zatvorom zbog krivičnog djela protiv naroda i države. Tvrdilo se da je Hebrang za vrijeme okupacije u ustaškom logoru počinio djela protiv interesa naroda, poslije oslobođenja sabotirao je politiku Savezne vlade, otežavao je pripreme i izvođenje Petogodišnjeg plana i unosio duh demoralizacije, harangirao je protiv najviših državnih rukovodioca.
Istraga bez rezultata
Aleksandar Ranković, ministar Unutrašnjih poslova vlade FNRJ, postavio je 15. svibnja 1948. za istražitelja generala Milorada Milatovića, šefa Uprave državne sigurnosti (bezbednosti - Udba) za Srbiju. Pomoćnici istražitelja bili su Mate Radulović, Berislav Žulj, David Laušević...
Andrijina i nekoliko susjednih ćelija bile su danonoćno pod paskom stražara.
Knjiga dežurstava počinje 17. svibnja 1948. i u njoj su stražari bilježili ponašanje zatvorenika iz sata u sat. Andriju su nazvali Sremac, vjerojatno zbog njegova zalaganja u poslijeratnom krojenju granica da Srijem pripadne Hrvatskoj.
Iz Dosjea Hebrang vidljivo je da su postojala dva ciklusa saslušavanja. Prvi je počeo 31. svibnja 1948. i trajao do 15. siječnja 1949., ukupno pedesetak zapisnika sa saslušanja i suočavanja. U drugome ciklusu evidentiran je samo jedan dan: 9. lipnja 1949.
U prvom ciklusu saslušanja Udbina strategija temeljila se na staljinističko-partijskoj presudi - dokazivanju Andrijine suradnje s ustašama. Kako u arhivima NDH nisu za tu tezu našli potrebne dokumente, pribjegli su svjedočenju zatočenih ustaša i drugih zatvorenika. Neki od njih nisu prihvatili Udbinu "istinu", dok su neki pod psihičkom i fizičkom torturom pristali na suradnju. Takvi "svjedoci" prilikom suočavanja s Andrijom bili su neuvjerljivi i za "istragu" nepouzdani. Dugo obrađivani Vladimir Frajtić, svjedok broj 1, u mukama je pristao na lažno svjedočenje, kasnije je odustao i na tajnom političkom suđenju zaradio smrtnu kaznu.
Kako je Dosje Hebrang zbirka informacija i dezinformacija nije sasvim sigurno da je 9. lipnja stvarno bio zadnji dan saslušanja. Neki "svjedoci" davali su iskaze i u 1950!
Zapisnik iz Jasenovca na ćirilici
"Istraga" nije dala željene rezultate, nije pronašla svjedoke niti za jednu tzv. optužbu. Milatoviću i drugovima jedino je preostalo da sami pripreme "dokumente" o Andrijinoj suradnji s ustašama. Pripremili su nekoliko "dokumenata". Posebno su zanimljivi zapisnici iz logora Jasenovac od 14. lipnja 1942. i Stare Gradiške od 20. lipnja 1942., kojima je Andriji nametnuta "izdaja".
Na oba papira Partija i mediji gotovo četiri desetljeća gradili su Andrijino "izdajstvo", premda su znali da su ti "dokumenti" falsificirani, posebno pripremljeni za dokazivanje partijske osude Andrije Hebranga.
Prvi je na falsifikat zapisnika upozorio Zvonko Ivanković osamdesetih godina, raščlanjujući formu, sadržaj i jezik zapisnika. Tajne jugoslavenske službe 1986. objavile su da su naivni argumenti da je Andrija "potpisao" suradnju s ustašama i da za to nema dokumenata. Ivanković je svoje nalaze objavio u knjizi 1988. Nakon otvaranja Dosjea Hebrang ponovno je na falsifikate upozorio Ivan Jelić 1991.: prve verzije oba zapisnika napisane su - ćirilicom!
Usprkos te nezaobilazne činjenice koja ukazuje na svu bijedu jugoslavenskoga režima i premda je danas Partija mrtva, zagrebački i beogradski tzv. novinari vođeni nevidljivom rukom još uvijek pišu o Andrijinoj "izdaji".
Zadnji tako intonirani naslov objavljen je u zagrebačkom tjedniku Globus. Tzv. novinarka Dara Janeković 25. svibnja 2001. dobila je prostor da bi ponovila laži o Andrijinoj "suradnji" s ustašama - usprkos tomu što su novi dokumenti, svjedoci pa čak i istražitelj Milatović - u beogradskom
tisku - utvrdili da suradnje nije bilo!
Otmice "svjedoka"
Kako su propali svi pokušaji Milatovića i drugova u dokazivanju Andrijine "izdaje" istrazi je trebalo dodatno vrijeme za pronalaženje novih "svjedoka" i "dokaza". Saslušanja su bila prekinuta od polovice siječnja do 9. lipnja 1949., a za to vrijeme Udba je grčevito tragala za "svjedocima" i novim scenarijima "izdaje".
Kako pronaći nove "svjedoke"?
U veljači 1949. jugoslavenska policija otela je austrijskoga državljanina Eugena von Potta, obavještajnog oficira u štabu Glaisea von Horstenaua, njemačkog opunomoćenog generala u Hrvatskoj, u nadi da će od njega izvući priznanje o nečasnom držanju i suradnji Andrije i Nijemaca. Nisu uspjeli. Milatović je posljednju nadu polagao u svjedočenje Drage Jileka, nakratko zapovjednika Ustaške nadzorne službe, kojemu su Milatović i poslije Vladimir Dedijer dali značaj radi tobožnjih dokumenta protiv Andrije iz tzv. Jilekove torbice. Jileka su jugoslavenski agenti 16. ožujka 1949. oteli u Rimu i isporučili u Glavnjaču, gdje je pripreman za svjedočenje o Andrijinoj suradnji s ustašama. U početku Jilek je tvrdio da ne zna ništa o tome, ali je u svibnju 1950. izjavio da je Andrija dao obvezu da će raditi za UNS. Izjavu je potpisao s pseudonimom Drago Duvnjaković. Jilek nije suočen s Andrijom, koliko je poznato nije mu suđeno, najvjerojatnije je smaknut u Glavnjači.
Posljednje saslušanje?
Milatović je 9. lipnja 1949. nastavio saslušavati Andriju tražeći od njega priznanje o zapisniku iz logora Stara Gradiška. I ovoga je puta žrtva bila jača i nije priznala gotovo ništa od onoga što je u falsificiranom zapisniku nudila "istraga". U privatnoj knjizi "Slučaj Andrije Hebranga" Milatović pak tvrdi da je slomio Andriju i da je u noći na 10. lipnja Andrija počinio samoubojstvo vješanjem o radijator.Milatović i drugovi ponovno su pronašli jednostavno rješenje: falsificirali su zapisnik o smrti.
Dakle, u zapisniku se tvrdi da je Andrija 11. lipnja 1949. počinio samoubojstvo vješanjem o radijator.
Što se zapravo dogodilo te noći?
Punu istinu ne znamo jer su još nedostupni svi izvori informacija iz toga vremena, ali temeljem informacija iz Dosjea Hebrang i iskaza svjedoka sigurno je jedino da Andrija te noći i sljedećih dana nije bio u Glavnjači, te da u tom zloglasnom zatvoru nije bilo radijatora. Prije otvaranja Dosjea Hebrang nekadašnji zatvorenici Glavnjače izjavili su da radijatora nije bilo, a to je razvidno i iz bilješki dežurnih oficira jer su oni određivali vrijeme kada će se ložiti peći!
U Knjizi dežurstva kod Andrije Hebranga (DH) 9. i 10. lipnja piše:
