Kronologija života i nestanka Andrije Hebranga



1899. Andrija Hebrang rođen je 22. listopada u selu Bačevcu kod Virovitice (Slavonija), od oca Andrije i majke Cele, rođene Strasser.

1906. Umro je otac Andrija, majka se uskoro preudala za Juliusa Tereka

1912. Otišao je na školovanje za trgovačkog pomoćnika u Szent Lorencz pokraj Pečuha (Pécs, Madžarska)

1914. Vratio se u Suhopolje i zaposlio.

1917. Počeo je služiti vojsku u topničkom puku u Osijeku, a poslije je prebačen u Zagreb na školovanje za rod veze.
U jesen je bio upućen na talijansko bojište nedaleko Gorice. 

1918. Do studenoga bio na talijanskom bojištu.

1919. Povremeno je radio u obiteljskoj gostionici u Suhopolju.
Ponovno je pozvan u vojsku, služi u Osijeku.
Učlanio se u Osijeku u Socijalističku radničku partiju Jugoslavije (komunista). 

1921. Raspoređen je bio u topnički puk u Nišu (Srbija). Tu je bio sa skupinom osječkih istomišljenika osuđen na šest mjeseci kazne zbog nepoštivanja vojne stege i neposluha spram uniformiranih osoba. (Prvo utamničenje.)

1923. Doselio se u Zagreb i nastanio kod sestre Ilone Sauer. Zaposlio se u poduzeću "Royal" (sjedište u Ilici 44), a poslije u "Rekordu" (Moravska 5, danas Masarykova). 
Osiguran je bio u društvu "Merkur".

1924. Došao je pod nadzor zagrebačke policije. Nakon uličnih demonstracija priveden je na policiju 24. ožujka, evidentiran, i pušten.
Bio je aktivan u radničkim sindikatima, koristio je konspirativno ime Fatty. 

1925. Izabran je za člana rukovodstva zagrebačke partijske organizacije. Objavljuje nekoliko tekstova u listu "Trgovački pomoćnik".

1926. Izabran je za blagajnika u Upravnom odboru zagrebačke podružnice Saveza privatnih namještenika. 

1927. Na 41. mjestu liste Radničko-seljačkog republikanskog saveza 4. rujna sudjeluje na gradskim izborima u Zagrebu. 
U prosincu je izabran za predsjednika Radničkog pjevačkog društva "Budućnost".

1928. Krajem veljače predsjedao je tajnom VIII. konferencijom zagrebačkih komunista, sudjelovao je u antifrakcijskom bloku koji je zadobio povjerenje članstva. Omogućio je Josipu Brozu zvanom Tito preuzimanje vodstva.

Izabran za delegata Mjesnog komiteta na savjetovanju jugoslavenskih komunista u Berlinu.
Prilikom putovanja na sastanak 13. ožujka uhićen je prilikom prijelaza granice i pritvoren u Grazu. Osuđen je u Mariboru na tri mjeseca zatvora, ali je nakon žalbenoga postupka pušten nakon šest tjedana. (Drugo utamničenje.) Andrija je iz mariborskoga zatvora izašao 7. svibnja ali je kao svjedok propraćen u Beograd, a 9. svibnja sproveden je u Zagreb.
U istražnom zatvoru zadržan je do 25. svibnja, kada je predan Kraljevskom sudbenom stolu u Zagrebu na daljnji postupak. Osim Andrije uhićeni su i Mihailo Vraneš i Josip Halapija, čelnici "Budućnosti". Terećen je zbog rada u Radničkom pjevačkom društvu "Budućnost" jer navodno pravila nisu bila odobrena.
U nedostatku dokaza pušten je 7. srpnja. (Treće utamničenje.) Izgnan je u zavičajnu općinu na pet godina i policijski propraćen u Viroviticu. U Bačevcu se nije dulje zadržao, ubrzo se vratio u Zagreb. Andrija i Vraneš ponovno su uhićeni 7. rujna u Zagrebu, u Gundulićevoj ulici ispred, zgrade broj 50 s dokumentima koji su ukazivali na njihov ilegalni rad.

1929. Kako je u istražnom zagrebačkom zatvoru dočekao 6. siječnja kada je kralj ukinuo Ustav, raspustio Skupštinu i zabranio rad svim političkim strankama, Andrija i drugi uhićenici (Blaž Valjin, Josip Kraš, Mihajlo Vraneš i Vilim Horvaj) potpali su pod nadležnost beogradskoga suda.
U Beograd su policijski dopraćeni 4. studenoga (svi, osim Vraneša i Horvaja koji su pobjegli iz zagrebačkoga zatvora), a 11. i 12. studenoga održana je glavna rasprava. Na suđenju je nijekao da je član komunističke partije, izjasnio se kao komunist iz uvjerenja. Državni sud za zaštitu države na političkom procesu u Beogradu zbog komunizma i nepoštivanja izgona 13. studenoga Andriju je osudio na 12 godina i dva mjeseca robije. (Četvrto utamničenje.)

1930.-1934. Zatvor u Lepoglavi koristi za učenje ruskoga i engleskoga jezika, političke ekonomije i povijesti. Tu je dobio nadimak Mirotočivi.

1935. Nakon štrajka političkih zatvorenika u ljetu su svi prebačeni u Srijemsku Mitrovicu. 

1937. Sukobio se s Petkom Miletićem, crnogorskim komunistom, oko organizacije života u zatvoru i nekih drugih pitanja. Proglašen je trockistom. Miletić je 6. kolovoza organizirao atentat na Hebranga. Nakon tih sukoba Andrija je samovoljno otišao u samicu.
Umro je sin iz prvoga braka Andrija Mur.

1941. Kazna je istekla 15. veljače i vratio se u Zagreb. Na robiji je proveo dvanaest godina, pet mjeseci i osam dana. Sproveden je u Bačevac, ali se odmah vratio u Zagreb. Stanovao je kod Vladimira Frajtića u Heinzelovoj 7a.
Politički se aktivirao i ubrzo je preuzeo važne funkcije u Komunističkoj partiji Hrvatske. U listopadu zajedno s Vladom Popovićem osnovao je Glavni štab Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda. U studenome Andrija je postavljen za sekretara CK KP Hrvatske. 

1942. U kući Ivana Srebrenjaka-Antonova u zagrebačkom Vrapču, 25. veljače Andriju su uhitili agenti Ustaške nadzorne službe. Prilikom uhićenja pružio je oružani otpor kako bi Franciska Srebrenjak imala vremena za uništenje dokumenata. Nakon dva sata razmjene vatre ranjen je u glavu. Ozljeda je ozbiljna, tri dana bio je u komi, a kasnije je na desno oko razlikovao samo svjetlost i tamu. Nakon liječenja prebačen je u zatvor na Trgu Kulina bana (sada Trg žrtava fašizma), a u lipnju prebačen je u logor Stara Gradiška (Peto utamničenje.)
U blizini Okučana 23. rujna zamijenjen je za ustaške dužnosnike Mirka Vutuca i Karla Wagnera, koje zarobiše slavonski partizani.
Potkraj godine preuzima poslove tajnika CK KPH. Predstavnik je Hrvatske na zasjedanju AVNOJ-a u Bihaću.
U prosincu u Slunju oženio se s Olgom Khon, rođenom Strauss. 

1943. Sudjeluje u osnivanju i radu ZAVNOH-a čiji je potpredsjednik. U radu ZAVNOH-a sudjelovao je i Izvršni odbor HSS-a i Srpski klub vijećnika ZAVNOH-a.
Andrija i Olga posvojili su Dragana Stanića, ratnog sirotana. 
Rodila se kći Dunja.

1944. Na zasjedanjima ZAVNOH-a (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske) u Otočcu, Plaškom i Topuskom Andrija je začetnik i organizator priključenja Istre, Rijeke, Zadra i otoka Hrvatskoj, stvaranju Federalne Države Hrvatske, pokrenuo je osnivanje Telegrafske agencije Hrvatske, u to je vrijeme uveden vjeronauk kao izborni predmet, a u radu ZAVNOH-a sudjelovali su i članovi HSS-a te Srpski klub vijećnika. Zbog naglašenih težnji za ostvarivanjem hrvatske nacionalne ideje - "Hrvatska ima pravo da sama upravlja sobom, da ima svoj Sabor kao vrhovni zakonodavni organ i nosilac suvereniteta, i svoju narodnu vladu"- Andrija je u listopadu smijenjen s mjesta generalnog tajnika CK KPH i imenovan je povjerenikom trgovine i industrije NKOJ-a (Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije) a u prosincu je imenovan predsjednikom Privrednoga savjeta NKOJ-a.

1945. U siječnju vodi jugoslavensku delegaciju u Moskvu.
U ožujku u Vladi Tito-Šubašić imenovan je ministrom industrije. 
Na izborima u studenome izabran je za zastupnika u Saboru NR Hrvatske i poslanika u Ustavotvornoj skupštini Demokratske Federativne Jugoslavije, kao zastupnik kotareva Virovitica i Zagreb (Črnomerec i Kustošija).

1946. U novoj Vladi FNRJ ponovno je ministar industrije i predsjednik Privrednoga savjeta i Savezne planske komisije. 
U travnju je isključen iz Politbiroa CK KPJ zbog sukoba oko koncepcije gospodarskoga razvoja.
U lipnju je smijenjen s dužnosti ministra industrije i predsjednika Privrednoga savjeta 
Rodio se sin Andrija.

1947. Radio je na izradi prvoga petogodišnjega plana, ukazao je na zaostajanje poljodjelske proizvodnje. U svibnju je vodio gospodarsku delegaciju u Poljsku.
Rodio se sin Branko.

1948. Smijenjen je 8. siječnja s dužnosti predsjednika Savezne planske komisije. Naredbu o prvom poslijeratnom popisu stanovništva potpisao je 8. siječnja - bio je to zadnji akt što ga je potpisao. Istoga je dana smijenjen i postavljen za ministra lake industrije.
Od 3. ožujka počeli su prisluškivati Andrijine telefonske razgovore.
U travnju je stavljen u kućni pritvor.
S dužnosti ministra lake industrije smijenjen je 5. svibnja.
Na partijsko saslušanje negdje na Frušku goru Andriju je iz kućnoga pritvora u tadašnjoj Rumunjskoj 56 odveo 7. svibnja 1948. u 6 sati. general Ivan Gošnjak u pratnji dvije osobe nepoznatih imena. 
Partijska komisija zaključila je da je Andrija surađivao s ustašama, da je vodio šovinističku politiku u odnosu na Srbe... i niz drugih laži.
Za istražitelja je postavljen udbaš Milorad Milatović, poslije unaprijeđen u generala. Za trajanja istrage Andrija je terećen kao ustaški špijun zbog prokazivanja zagrebačkih komunističkih ilegalaca u ustaškome zatvoru, a kao sovjetski agent zbog odavanja državnih tajni sovjetima i podrške rezoluciji IB-a.
Uhićen je istoga dana i odveden u beogradski zatvor Glavnjaču. (Šesto utamničenje.) Žena Olga i djeca Dunja, Andrija i Branko odvedeni su idućeg dana u kućni pritvor, a posvojenik Dragan u dom.
Javni tužitelj FNRJ Josif Malović 27. listopada izdao je rješenje o pokretanju istrage s istražnim zatvorom zbog kaznenog djela "protiv naroda i države". 
Istraga službeno nikada nije završena.

1949. U "knjigu dežurstva kod Hebranga" arhiviranu u Dosjeu Hebrang 10. lipnja dežurni oficir u Glavnjači, Udbinom zatvoru, zapisao je:
0-3 h: Sremac (Andrija) bio na saslušanju do 1 h, poslije odveden izvan zgrade, drugi su svi spavali.
...18-21h: Sremac se nije vratio
I narednih dana lipnja ponavljana je ta bilješka
Istražitelj Milatović i drugovi složiše pak zapisnik o smrti na dan 11. lipnja 1949. u ranim jutarnjim satima "po predmetu smrti uhapšenika Andrije Hebranga iz Beograda" u kome zaključiše "da je uhapšenik Hebrang izvršio samoubojstvo."

1950. Uhićeno više sudaca Vrhovnog vojnog suda jer su odbili suditi Andriji.

1952. U Borbi od 27. svibnja, u izdanju na latinici i ćirilici, prvi je puta nakon uhićenja 1948. obznanjena  Milatovićeva verzija Andrijine smrti: objesio se u Glavnjači o radijator 11. lipnja 1949.
U glasilu KPH "Naprijed" 30. svibnja objavljen je oglas o izdavanju knjige Mile Milatovića Slučaj Andrije Hebranga.
Obitelj o Andrijinoj smrti nije obaviještena, tijelo joj nije vraćeno, nisu predane oduzete stvari niti pripadajuća dokumentacija.

1957. Naknadna smrt. Temeljem rješenja Sekretarijata unutrašnjih poslova Beograda od 25. studenoga i dopune od 6. prosinca Andrija Hebrang službeno je proglašen mrtvim i upisan u matične knjige umrlih općine Stari grad 27. studenoga 1957.
Dan, mjesec, godina i sat smrti: 11. lipnja 1949.
Mjesto, ulica i broj: Beograd.

1958. Rješenjem Državnog sekretarijata za unutrašnje poslove NRH od 17. ožujka promijenjeno je obiteljsko prezime Hebrang u "Markovac".
Premda je Andrija već bio proglašen mrtvim, drugovi mu kasnije u beogradskim knjigama promjeniše prezime u "Markovac"!

1967. Pišući o Milatovićevoj knjizi Miljenko Babo-Peranić i Vjekoslav Luburić upozorili su na falsifikate vezane za  «boravak» Andrije u Jasenovcu i na mnoge srbizme u tzv. dokumentima kojima su Andriju teretili za suradnju s ustašama. (Obrana, 47-48, 1967.

1983. Ivan Supek: Krunski svjedok protiv Hebranga, Chicago. Romansirano kroz sudbinu Vladimira Frajtića opisuje prljavu igru Udbe u Andrijinoj kalvariji.
Dragan Kljakić: Dosije Hebrang, Beograd. Ponavlja Milatovićeve teze i dodaje nove "nalaze" kako bi se pozornost fokusirala na nove Andrijine grijehe jer Partija i policija pribojavahu se otkrivanja istine.
Tijekom godina srpski i hrvatski novinari objavljivali su u dogovoru s političkom policijom dijelove Milatovićeve konstrukcije o Andrijinoj "izdaji" kako bi podržavali mit o ustašoidnoj Hrvatskoj i Srbiji - koja je uvijek bila na pravoj strani. Početkom osamdesetih Zvonko Ivanković već je imao nalaze o falsifikatima i lažnim optužbama protiv Andrije i s time je prijetio partijsko-sudskom aparatu u pokušaju rehabilitacije Olge Hebrang i Vladimira Frajtića.

1984. Zvonko Ivanković-Vonta: Bilješke bivšeg udbaša I., Zagreb, rukopis.
Početkom lipnja uhićen je Zvonko Ivanković, privatni istraživač sudbine Andrije Hebranga. Prvi je ukazao na seriju Milatovićevih falsifikata u Slučaju Andrije Hebranga iz 1952. 
Partija je zaprepaštena Ivankovićevom studijom i zahtjevima za rehabilitacijom Olge Hebrang i Vladimira Frajtića. Hrvatska je Partija, čini se pod pritiskom Ivankovićevih nalaza, zatražila uvid u Dosje Hebrang.
Policija uznemiruje Ivana Supeka zbog knjige objavljene u inozemstvu.

1985. Predsjedništvo SFRJ 13. veljače odlučilo je Dosje Hebrang predati Hrvatskoj, što je i učinjeno 25. srpnja.

1986. Partija je angažirala Milenka Dodera, pukovnika KOS-a, na raščlambi Ivankovićevih nalaza. Doder je potvrdio da za Andrijinu "izdaju" nema dokaza i da su naivni argumenti o potpisivanju suradnje, što je lansirao Milatović a kasnije bivši sovjetski agent Kopinič. Objavivši to u knjizi Kopinič bez Enigme, CIP Zagreb, recenzenti Slavko Odić i Joža Vlahović, naklada 20.000 primjeraka, izmišlja nove laži o političkoj suradnji s Nijemcima kako bi se bar donekle opravdala partijska montaža iz 1948.
Ivankovića su pustili nakon 30 mjeseci "istrage".
Komisija Predsjedništva za predstavke i pritužbe Desetoga kongresa Saveza komunista Hrvatske 20. studenoga, na zahtjev obitelji, ocijenila je da nema osnova za reviziju utvrđenih stavova o činjenicama od strane Politbiroa i Plenuma CK KPJ iz 1946. i 1948. o djelovanju i odgovornosti Andrije Hebranga.

1988. Zvonko Ivanković-Vonta: Hebrang, Zagreb.
Prva javna studija o monstruoznoj partijskoj osudi i montiranim procesima protiv Andrije i drugih žrtava tajne Udbine "istrage" i jugoslavenskoga pravosuđa, u kojoj su navedeni izvori dokumenata i matrica falsifikata. Izdavač: Scientia yugoslavica, Zagreb, urednik dr. Siniša Maričić, Recenzenti dr. Božidar Jakšić, dr. Predrag Matvejević i dr. Peter Vodopivec, naklada 2.000 primjeraka.

1989. Živorad Mihajlović: Hebrang izdajnik ili žrtva političke igre, Beograd.
Pokušaj relativiziranja nalaza Ivankovića i odgovor na pokušaje rehabilitacije Andrije i Olge Hebrang i Vladimira Frajtića. Širenje igre na novo područje: Suradnja s Nijemcima i legalizacije KPH u NDH! U 
izvorima ovoga "djela", uz arhiv UDB-e i neke druge, ne navodi se knjiga Zvonka Ivankovića Hebrang. 
Savez komunista Hrvatske ne prihvaća inicijativu obitelji za pokretanje moralne rehabilitacije Andrije. 

1990. Na poticaj obitelji HDZ je u veljači osnovao Komitet istine o Andriji Hebrangu u težnji njegove moralne rehabilitacije.
Ivan Supek: Krunski svjedok u Hebrangovu slučaju, Zagreb. Hrvatsko izdanje knjige iz 1983.

1991. U Hrvatskom narodnom kazalištu Zagreb 9. ožujka premijerno je prikazana drama Anđelka Vuletića Andrija Hebrang. 
Pavle Kalinić Andrija Hebrang: svjedoci govore, Azur Journal, Zagreb. 
Zbirka izjava žrtava političkih procesa i proganjanja, dokumenti o tajnim političkim procesima i pokušajima rehabilitacije. 

1992. Sabor Republike Hrvatske u 14. veljače donio je Deklaraciju o osudi uhićenja i umorstva Andrije Hebranga.

1996. Nada Kisić-Kolanović: Andrija Hebrang: Iluzije i otrežnjenja, Zagreb.
Monografija u kojoj autorica, prva koja ne pripada partijsko-policijskom krugu, znanstveno interpretira sve dostupne izvore o životu, radu i kraju Andrije Hebranga. 
Izdavač Institut za suvremenu povijest, urednik dr. Mirko Valentić, recenzenti dr. Ivo Banac i dr. Ivo Perić. Naklada 1.500 primjeraka.
Pavle Kalinić Andrija Hebrang: Svjedoci govore, Narodne novine, 
Zagreb. Drugo izdanje.

2002. - 4. prosinca: Potpredsjednik hrvatske Vlade Goran Granić u 16,30 sati, za razgovora od tri minute, obećao je da će istražiti što bi se moglo poduzeti u slučaju da se od Vlade zatraži pokretanje postupka za vraćanje Andrijinih posmrtnih ostataka u Zagreb.
Granić još uvijek istražuje.

2003. - 17. ožujka:  Prvo pismo predsjedniku hrvatske Vlade Ivici Račanu s prijedlogom da Hrvatska službeno  zatraži od Srbije vraćanje tijela Andrije Hebranga, osobnih stvari i dokumenata vezanih za Andrijin kraj, sve u sklopu reguliranja neriješenih pitanja između dvaju država.  
Odgovora nema.

17. travnja: Drugo pismo predsjedniku hrvatske Vlade Ivici Račanu.
Odgovora nema.

28. svibnja: Pismo  Zoranu Živkoviću i g. Žarku Koraću, predsjedniku i potpredsjedniku Vlade Srbije, s prijedlogom za pomoć u omogućavanju pristupa dokumentima, kako bi posmrtne ostatke Andrije Hebranga mogao prenijeti u Zagreb.

30. svibnja: Prijedlog Zlatku Tomčiću, predsjedniku Hrvatskoga sabora, da razmotri može li Hrvatski sabor odlučiti da Republika Hrvatska službeno zatraži  od beogradskih vlasti informaciju o sudbini Andrije Hebranga i  izručenje njegovih posmrtnih ostataka.
Odgovora nema.
Obavijest Vladimiru Šeksu, predsjedniku Kluba zastupnika HDZ-a u Hrvatskome saboru, o pokretanju procesa vraćanja  Andrijinih posmrtnih ostataka u Zagreb. Šeks pripada krugu rijetkih osoba što su dosad podržavale sve akcije za očuvanje uspomene na Andriju Hebranga.

2. lipnja: Prijedlog veleposlanstvu Srbije i Crne Gore u Zagrebu za pružanje pomoći u pristupu povijesnim papirima iz pedesetih godina prošloga stoljeća, što se čuvaju u Beogradu.

4. lipnja: Nazvao je gospodin Žarko Korać, potpredsjednik Vlade Srbije, i izrazio razumijevanje za želju o prijenosu  Andrijinih posmrtnih ostataka. Uputio sam pismo MUP-u i Bezbednosnoj informativnoj agenciji. Ako nešto saznam javit ću.

5. lipnja: Prosvjedno pismo Ingrid Antičević-Marinović, ministrici pravosuđa, uprave i lokalne samouprave RH, što za pregovaranja o nekim otvorenim pitanjima sa Srbijom s Vladanom Batićem, srpskim ministrom pravosuđa, nije zatražila i povrat posmrtnih ostataka Andrije Hebranga i dokumentacije vezane za njegovu sudbinu, kao što je zatraženo od Vlade RH.
Odgovora nema.

6. lipnja: Telefonska obavijest iz ambasade Srbije i Crne Gore da su primili pismo i da će ga proslijediti u Beograd.